12.01.2009., ponedjeljak

PARAZITARNE BOLESTI


Uvod u parazitologiju
Parazitologija je znanost o nametnicima (parazitima). Veterinarska parazitologija obuhvaća opći i specijalni dio.
Opći dio proučava pojam parazita i parazitizma, vrste nositelja parazita, znanstveno nazivlje, vrste štetnog djelovanja parazita, stvaranje imuniteta nakon invazije (prodor parazita), principi suzbijanja parazitarnih bolesti i dijagnostiku.
Specijalni dio obuhvaća 3 djela:
1. PROTOZOOLOGIJA
2. HELMNTOLOGIJA
3. ARACNOENTOMOLOGIJA (ARAHNOENTOMOLOGIJA)

PROTOZOOLOGIJA se bavi bolestima koje su uzrokovane protozoima.
HELMNTOLOGIJA se bavi bolestima koje su uzrokovane helmnitima.
ARACNOENTOMOLOGIJA se bavi bolestima koje su uzrokovane parazitskim člankonošcima (grinje, insekti).

PARAZITI (grč. Parasoteo = jesti, hraniti se s nekime) su organizmi biljnog ili životinjskog porijekla koji žive povremeno ili trajno u/na organizmu čovjeka, životinje ili biljke. Pri tome se hrane različitim tjelesnim sokovima tog organizma (žuč, krv, crijevni sok…), živim tkivom ili propalim stanicama, dovode do poremećaja u funkciji pojedinih organa i izazivaju bolest.

INVAZIJA je prodor invazijskih stadija parazita u/na nositelja. Može biti aktivna i pasivna. Invazijski stadiji su najčešće jajašca, ličinke, ciste i oociste.
Stupanj invazije je broj jedinki jedne vrste parazita u određenom trenutku u/na nositelju.
Kod invazije uglavnom nema razmnožavanja nego se paraziti razvijaju u/na nositelju do određenog stupnja.

KONAČNI NOSITELJI su oni organizmi u/na kojima žive spolno zreli paraziti.
POSREDNICI (vektori) su oni organizmi u/na kojima žive razvojni stadiji parazita. Posrednici mogu biti biološki i mehanički. U biološkim se odvija razvoj (npr. Puž barnjak za velikog metilja). Mehanički samo prenose parazite.

REINVAZIJA je ponovna invazija istim uzročnikom nakon preboljenja bolesti.
SUPERINVAZIJA je ponovljena invazija istim uzročnikom za vrijeme trajanja invazije.
AUTOINVAZIJA je pojava invazije sa vlastitog tijela (npr. Oksiuroza konja).


Podrijetlo i klasifikacija parazita
Paraziti su nastali tijekom evolucije, postupno prilagođavajući se parazitskom načinu života. Tijekom prilagodbe mijenjao se odnos između dvaju organizama.
SIMBIOZA – uzajamno pomaganje dvaju organizama, bez štetnih posljedica, uravnoteženi su odnosi
KOMENZALIZAM – jedan organizam hrani se otpadcima drugoga (npr. Grinje koje se hrane propalim epitelom – u početku nisu štetne, ali ako se razmnože može doći do iritacije, odnosno parazitizma)
MOLESTANTIZAM – ometanje nositelja (npr. Komarci)
Pravi parazitizam je pojava kada imamo patogeno djelovanje parazita na nositelja. Tijekom prilagodbe paraziti se mijenjaju fiziološki i morfološki.
Dobili su organe za prihvaćanje. Razvili su im se organi za reprodukciju (spolni organi). Tijekom prilagodbe stjecali su različite enzime koji im pojačavaju patogenost i agresivnost.

Podjela parazita:
- vanjski – ektoparaziti – na tijelu
- unutarnji – endoparaziti – u tijelu
- prijelazni

Podjela prema trajanju:
- obligatni ili tipični
- fakultativni ili uvjetni
- akcidentalni ili prilagodni, slučajni

Tipični paraziti mogu biti trajni ili povremeni.
Uvjetni – pojava mijaza kod životinja koje na površini tijela imaju neku ranu. Mijaze su parazitarne bolesti uzrokovane ličinkama insekata.

PREPATENTNI (PP) ili ENDOGENI RAZVOJ je vrijeme od invazije do pojave prvih jajašaca ili ličinka u izmetu životinje, bolest tada možemo dijagnosticirati.

PREPARAZITSKI PERIOD je vrijeme potrebno za postizanje invazijskog stadija parazita.
Preparazitski period za velikog metilja – to je vrijeme razvoja jajašca do stadija metacerkarije preko puža barnjaka.

PATENTNI PERIOD je vrijeme izlučivanja jajašaca, ličinki, oocista i slično, prisutni su klinički simptomi (ako je stupanj invazije dovoljan) i bolest se može dijagnosticirati.


Nazivlje zooparazita i parazitarnih bolesti
Paraziti nose nazive prema međunarodnoj ili internacionalnoj zoološkoj nomenklaturi. Najčešće je to dvoimeno nazivlje (rod i vrsta) npr. Fasciola Hepatica, Dipilidium Caninum, Mesocestoides Lineatus, Thelasia Scrjabini, a rjeđe su troimeni nazivi (rod, vrsta i podvrsta) npr. Sarcoptes Scabiei Equi.
Potpuni znanstveni naziv parazita sadrži znanstvenika i godinu otkrića.
U nazivu parazita često je sadržana glavna karakteristika (boja, oblik, mjesto parazitiranja, vrsta životinje).
Pojedini razvojni stadiji parazita imenuju se tako da se stave ispred znanstvenog imena parazita, a samo neki razvojni stadiji parazita imaju posebna znanstvena imena.
Npr. Jajašce Faciole Hepatice, ličinka Strongylus Vulgaris
Npr. Ličinka pseće trakavice – Dipilidium Caninum, znanstveno joj je ime Cysticercoides.
Ljudska trakavica – Tenia Saginata, ima ličinku koja se zove Cysticercus Bovis

U nazivu ukoliko je nastavak –inae -->potporodica, a –idae je porodica.
Nazivlje za pojedine parazitarne bolesti izvodi se iz naziva roda tako da dodamo nastavak
-oza.
Neke bolesti možemo izvaditi i iz naziva porodice, ako se radi o više vrsta parazita iz iste porodice.
Narodna imena za pojedine parazitarne bolesti često je skupna (npr. Šugavost, glistavost, trakavičavost…)
Stručni skupni izrazi, kad je izveden iz razreda npr. Trematoda, Trematodoza.
Može biti izveden i iz porodice ako ne znamo o kojoj je vrsti riječ npr. Trichostrongylidae
- Trichostrongylidoza


Rasprostranjenost parazitarnih bolesti i ekonomsko značenje
Rasprostranjenost u cijelome svijetu.
Javljaju se:
1. sporadično – pojedinačno
2. enzootski – na određenom području (metilj uz doline rijeka)
3. epizootski – širenje bolesti na velika područja

Pojava, održavanje i širenje neke parazitarne bolesti dosta je ovisna o geografsko klimatskim karakteristikama neke zemlje (pogodne su topla i vlažna klima), i mnogi drugi čimbenici utječu na pojavu, održavanje i širenje:
Ř brojnost populacije primljivih nositelja i njihova migracija
Ř način uzgoja tj. Držanja i prehrane životinja (stajsko i pašno držanje)
Ř odvajanje pojedinih kategorija životinja
Ř zoohigijenski uvjeti
Ř otpornost organizma nositelja parazita, stupanj invazije, otpornost posrednika, duljina života parazita
Ř sposobnost za razmnožavanje
Ř prilagođenost parazita na jednu ili više vrsta životinja
Ř čimbenici stručne i organizacijske prirode (ne plansko suzbijanje, neobavezno suzbijanje, većina parazitarnih bolesti, nepostojanje imunoprofilakse, nepostojanje dovoljno efikasnih parazitskih sredstava itd.)

U Hrvatskoj ima poprilično parazitarnih bolesti, razlozi su geografski položaj i klima, nehigijensko držanje, prehranu ni kvantitativno ni kvalitativno ne odgovara, ograničene pašne površine i slaba kvaliteta, relativno nizak stručni i kulturni nivo uzgajivača stoke.
Izvori invazije su za životinje – invadirane životinje, hrana, voda i razni predmeti koji su kontaminirani invazijskim stadijima parazita i posrednici u kojima su razvijeni invazijski stadiji.
Štete zbog parazitarnih bolesti u svijetu i Hrvatskoj su velike. Možemo ih podijeliti na direktne i indirektne.
Direktne nastaju zbog uginuća životinja ili odbacivanja pojedinih organa tijekom klanja.
Direktne štete su puno manje od indirektnih jer nema puno parazitarnih bolesti zbog kojih životinje ugibaju.
Indirektne štete – zaostajanje u rastu i razvoju mladih životinja. Slabija kvaliteta proizvoda (mlijeka, jaja, vune…), slabija plodnost, gravidne životinje mogu i pobaciti, smanjena je radna sposobnost. Te životinje imaju smanjenu otpornost i lako obolijevaju od drugih bolesti. Invadirane životinje su velika opasnost za čovjeka (zoonoza). Parazitarne bolesti imaju kroničan tijek (dugo traju), nema simptoma na početku, kasno se primjećuje i kad je bolest napredovala.


Štetno djelovanje parazita na nositelja
Štetno djelovanje parazita ovisi o patogenosti parazita i o stupnju invazija. Patogenost parazita ovisi o građi i biologiji, mjestu parazitiranja u zrelom stadiju, putu migracije njegovih razvojnih stadija u nositelju (npr. Gliste), načinu prehrane, sastavu produkata metabolizma parazita i o stupnju resorpcije tih tvari u organizmu nositelja
Vrste štetnog djelovanja parazita:
1. mehaničko
2. toksično
3. oduzimanje hranjivih tvari od nositelja
4. djelovanje na metabolizam nositelja
5. unošenje drugih mikroorganizama pri invaziji
6. smanjuje otpornost organizma


Mehaničko
- vrši pritisak
- npr. Djelovanje ciste na okolno tkivo u mozgu, klupko glista u crijevu vrši pritisak na stjenku i stvara bol

- začepljenje lumena (šupljine) nekih organa
- npr. Gliste ’ proljev ili ostipacija , stronglidi u krvnoj žili (začepljenje), veliki metilj u žučovodu (žutica)

- iritiranje okolnog tkiva – stvaraju upalu (obično su bodljasti)
- stvaranje lezija (oštećenje) pojedinih organa
- npr. Mladi metilj preko jetre migrira do žučovoda

- propadanje stanica i oštećenje


Toksično
- razne tvari koje nastaju kao produkti metabolizma parazita, te tvari koje nastaju nakon uginuća parazita, njegovim raspadanjem, djeluju toksično na nositelja
- mogu djelovati ili lokalno ili opće
- lokalno najčešće izazivaju upalu (upalne procese), a opće nakon resorpcije tih tvari u limfu i krv, raznose se te tvari po tijelu i djeluju kao stanični i tkivni otrovi
- neke tvari imaju afiniteta prema živčanom tkivu (npr. Nekoordinirano kretanje, oduzetost)
- opća reakcija – alergijska reakcija
- mogu stradati parenhimski organi – jetra, bubrezi, srce…
- te štetne tvari općenito nisu dovoljno proučene ali je poznato da nakon metabolizma ugljikohidrata kod protozooa nastaju brojne kiseline – npr. Mliječna, mravlja, pirogroždana, etilni alkohol, glicerol
- npr. Ličinke trakavica stvaraju ureu i mokraćnu kiselinu, nakon metabolizma proteina kod većine parazita stvara se amonijak


Reakcija nositelja na štetno djelovanje parazita
Nakon invazije nastaje složena reakcija organizma u obliku nespecifične reakcije (tkivna) koja se javlja u onim tkivima gdje se parazit nalazi, i specifična (imunitet) koja se odvija u cijelom organizmu.

Vrste nespecifične reakcije su:
- upala
- hiperplazija
- metaplazija
- neoplazija

Upala je najčešći način nespecifične reakcije, može biti akutna i kronična. Posljedica upalnog procesa su razne degeneracije, krajnje nekroza. Organizam se može braniti stvaranjem vezivno-tkivnim čahuricama oko parazita (verminozni čvorić)
Hiperplazija – povećanje nekog organa zbog umnožavanja stanica (npr. Jetra u kunića zbog kokcidoze)
Specifična obrana (stečeni imunitet) odvija se u cijelom organizmu. Može se podijeliti na prirodnu ili stečenu imunost (otpornost).
Prirodna otpornost uvjetovana je biološkim osobinama koje su svojstvene određenoj vrsti životinja, stalna je, prenosi se na potomstvo pa se zove još uvođena ili genetska otpornost.
Npr. Oksiuroza konja – bolest kopitara a ne preživača.
Stečena otpornost nastaje tek poslije prodiranja parazita u nositelja a stječe se aktivno ili pasivno.
Aktivno stečeni imunitet je puno solidniji i dulji, organizam sam stvara specifična antitijela, stvaranje pasivnog imuniteta – životinja dobiva gotova antitijela, takav imunitet je puno kraći i slabiji. Aktivan može biti prirodan i uvjetan.
Prirodan je nakon invazije, a uvjetan nakon vakcinacije.
Pasivni se dijeli:
1. prirodan – kolostrum, placenta
2. umjetan – hiperimuni serum

Životinjski organizam ne stvara jednaku otpornost prema svim parazitima, tako je poznato da se na metilja stvara vrlo slab imunitet; nematodi stvaraju puno solidniji imunitet; protozoi stvaraju najbolji, ipak u nekim slučajevima javljaju se recidive (npr. Piroplazmoda u pasa), životinja je naizgled izliječena, ali kada padne imunitet, bolest se ponovi.
Imunitet životinje je jako bitan u epizotiologiji parazitarnih bolesti.
Ako je otpornost organizma dobra (pravilna prehrana, njega i držanje), a prvi kontakt sa nekim parazitom manjeg stupnja životinja će stvoriti dobar imunitet. Ako je životinja relativno loše otpornosti, a stupanj invazije još veći, doći će do tzv. Prodora imuniteta (imunološki sustav ne može odreagirati) odnosno životinja će oboljeti.
Sudbina parazita u otpornoj životinji bit će najčešće usmrčivanje, eliminacija organizma, ili može doći do zaustavljanja njegovog daljnjeg razvoja ili ako je životinja slabog imuniteta onda se parazit razvija.


Suzbijanje parazitarnih bolesti
Pojedine mjere koje se primjenjuju prilikom suzbijanja parazitarnih bolesti uglavnom smanjujemo masovnu pojavu te smanjujemo štete koje nastaju zbog njih.
Metode koje primjenjujemo u suzbijanju bolesti sastoje se u prekidanju lanca biološkog ciklusa parazita u bilo kojoj fazi njegova razvoja, najčešće ipak u 3 faze:
1) u fazi ne invazijskih i invazijskih oblika parazita u vanjskoj sredini
2) u fazi ne invazijskih i invazijskih oblika u posrednicima
3) u konačnim nositeljima

Uništavanje parazita u vanjskoj sredini – najveći broj parazita eliminira se u vanjsku sredinu preko fecesa (ili u obliku jajašaca, ličinke, vegetativni i cistični oblici protozooa). Zato je jako važno pravilno postupiti sa izmetom te uništiti parazita u/na priboru, opremi, prostorijama koje su bile uprljane izmetom (svakodnevno uklanjanje izmeta iz staja i odlaganje gnoja na određeno mjesto).
Najširi način primjene tretiranja gnoja u praksi jest biotermička obrada. Gnoj se stavlja na određeno mjesto, razvijaju se termofilne bakterije koje stvaraju temperaturu i do 70-80ÚC i uništavaju parazite.
Ili ga tretirati dušičnim gnojivima kada urea iz tog gnojiva uništava parazite. Pribor, opremu i nastambe povremeno se moraju čistiti. Najefikasnije metode su fizikalne (visoka temperatura), uništavanje na pašnjacima (isušivanje močvarnih terena, izmjena oranica pašnja, izmjena pojedinih vrsta životinja, smrzavanje)
Ne smije se gnojiti pašnjak, goveđi 3-4 mj.

Uništavanje razvojnih oblika parazita u posrednicima – mnoge vrste parazita u svom razvoju koriste 1 ili više posrednika. Posrednike možemo podijeliti u 2 grupe:
1. niže životinjske vrste – insekti, paučnjaci, gliste, račići
2. domaće i divlje životinje – više sisavci
- u prvoj skupini uništavamo razvojne oblike tako da ih uništavamo, njih same bez obzira jesu li invadirani ili ne.
- Provodi se različitim kemijskim sredstvima ili im se mijenja njihov biotip (isušivanje močvara, preoravanje pašnjaka, krčenje šikara)
- U drugoj skupini – u njima se uništavaju razvojni oblici parazita tek nakon njihovog klanja ili smrti
- Kako? – neškodljivim uklanjanjem invadiranih organa ili cijelih trupova

Uništavanje parazita u konačnim nositeljima – uništavanje konačnih nositelja rezervoara parazita, kao što su štakori, miševi ili dr. divljih životinja ukoliko su se toliko namnožile da ugrožavaju ljude.
- liječenje životinje:
1. liječenje klinički bolesnih životinja sa svrhom uništavanja parazita i ozdravljenja životinje
2. tretiranje klinički zdravih životinja, ali jače ili slabije invadiranih radi sprječavanja izbijanja bolesti i poboljšanja proizvodnje – profilaksa
- antiparazitska sredstva su toksična pa primjena mora biti pod stručnim nadzorom
- ova tretiranja životinja u svrhu profilakse mogu se vršiti različito specifičnim sredstvima (antiparazitskim) ili nespecifična sredstva u svrhu podizanja opće otpornosti životinje npr. Ispitivanje hranjivih tvari, potreba za vitaminima
- profilaktičko tretiranje može biti stalno ili trajno za vrijeme cijelog uzgoja ili povremeno (1 ili 2 puta godišnje) – živ. Koje idu na ispašu
PREIMAGINALNA DEHELMINTIZACIJA – postupak uništavanja nezrelih stadija parazita kako bi spriječili izlazak jajašca i ličinaka iz organizma i tako spriječili kontaminaciju staja i pašnjaka (npr. Tretiranje janjadi protiv trakavica iz roda Moniezija i to 6 tjedana poslije izgona na pašnju – za razvoj odraslih trakavica treba oko 2 mjeseca)


Uzimanje i slanje materijala na parazitološku pretragu
Materijal treba biti uzet i poslan na takav način da je prikladan za pretragu. Uz materijal se šalje i popratni dopis, on sadrži podatke o vlasniku životinje i podatke o samoj životinji (podatke o dijagnozi, eventualno liječenje, simptomi, uginuća u stadu, vrijeme uzimanja materijala).
Na parazitološku pretragu možemo slati feces, urin, krv, krvni serum, krvne i tkivne razmaze, same parazite, pojedine organe.
Prilikom slanja materijala, paraziti se mogu promijeniti, pa i propasti. Zato ih je dobro slati u prirodnoj sredini gdje parazitiraju, npr. Ikrice u mišićima, trihinela u mišićima, cijela pluća, paraziti sa podvezanim crijevima – kokcidiji.

Slanje fecesa na pretragu
Šaljemo u količini 10-20g, u staklenoj ili plastičnoj posudici, nikada se ne smije slati u kartonskim kutijicama jer se raskvasi. Na sobnoj temperaturi, feces je održiv 1-2 dana prikladan za pretragu. Na dulje vrijeme se konzervira 10% formalinom u jednakim djelovima.

Slanje insekata
Mogu se slati živi ili uginuli, u suhom ili vlažnom stanju. Bolje je slati u vlažnom stanju, jer se tako očuvaju svi dijelovi parazita. Ako su mrtvi, šalju se u 70% alkoholu, a krupniji člankonošci (nasisani krpelji) 2-5% formalinu. Žive insekte šaljemo u staklenim ili plastičnim cilindrima sa malo hrapavog navlaženog papira.

Slanje materijala na dermatološku pretragu
Šaljemo kada sumnjamo na šugavce. Materijal uzimamo oštrom parazitološkom žlicom ili skalpelom. Uzimamo strugotine kože na granici promijenjenog i zdravog tkiva – DEMARKACIJSKA ZONA.
Možemo uzimati i brisove, najčešće iz uha mačke, psa i kunića. Taj materijal se šalje u plastičnim ili staklenim cilindrima, može se staviti unutra navlaženi materijal ili nekoliko kapi glicerola (sprječavanje isušivanja).

Slanje organa za biološki pokus (za toksoplazmozu i lišmaniozu)
Materijali (pojedini unutarnji organi, biopsija limfnog čvora) se uzima i šalje na sterilan način.

Histološka pretraga
Na histološku pretragu možemo slati pojedine organe i tkiva (ne mora biti sterilno), podvezana crijeva ili kompletna crijeva, mišićno tkivo, srce, jetra, bubrezi (trihinelozu, kokcidiozu).

Slanje krvnih i tkivnih razmaza
Razmazi moraju biti dobro posušeni. Slažu se 2 po 2 predmetna stakalca i između se stavljaju šibice i fiksiramo gumicom. Još je bolje obojiti preparate, onda ih ne treba razdvojiti, zamataju se u mekani papir.

Slanje krvi na serološku pretragu
Treba se dostaviti u roku 24 sata ili se odmah stavi na +4°C u frižider. Kad se izdvoji serum, serum se treba sterilno prebaciti u 2. sterilnu epruvetu i odmah poslati na pretragu ili ga smrznuti na -20°C (radi pada titraantitijela). Sa glicerolom se može konzervirati u jednakim dijelovima (omjerima).

Dijagnostika parazitarnih bolesti
Da bi došli do etiološke dijagnoze koristimo kliničke i laboratorijske metode pretrage. Značajnije su laboratorijske pretrage jer su simptomi često slični kod većine parazitarnih bolesti. Laboratorijske metode se mogu podijeliti na indirektne i direktne.
Indirektnim se otkrivaju tkivne i krvne promjene koje su uzrokovali paraziti; dokazi eozonofilije (povećan broj eozonofila), promjene u koncentraciji serumskih bjelančevina (globulini i ambulini), specifična antitijela i biološki pokus (postupak kada sumnjivi materijal apliciramo pokusnoj životinji) – npr. Mlade mačke žrtvujemo za toksoplazmozu.
Direktne metode su jako značajne (najpouzdanije) jer se osnivaju na nalazu samog uzročnika.
Prema vrsti materijala dijele se na:
- koprološku pretragu (feces)
- hematološku
- dermatološku
- histološku (tkiva)

Na uginulim životinjama može se raditi patološko-anatomska pretraga ’ objektivna i pouzdana jer se uz nalaz uzročnika vide i otkrivaju patološke promjene koje je uvjetovao parazit
- dijagnostičko klanje – žrtvovanje životinje iz stada



PROTOZOOLOGIJA
- bolesti uzrokovane praživotinjicama
Protozoe su jednostavni životinjski organizmi. Mogu biti jednostanični i višestanični. Najčešće su vidljivi pod mikroskopom. Većina protozoa živi slobodno.
Ti organizmi mogu imati 1 ili više jezgri, imaju organele za kretanje (ne svi) = lažne nožice ili pseudopodiji – ameba, trepetljike, bičevi (razred flagelat), mogu imati valovitu membranu

Razmnožavanje
- nespolno – dvojna dioba, multipadioba, pupanje
- spolno – gametogonija (gamete – spolne stanice)
- karakteristično mijenjaju način razmnožavanja u čemu mijenjaju i nositelja
- mogu se pojavljivati u 2 oblika – vegetativni – trofozoiti
– cistični – ciste, oociste
– latentni

Klasifikacija protozoa (podjela po razredu)
1. Flageloti (mastigofora) – bičaši
a) Tripanosoma
b) Leishmania
c) Histomonas – u slijepom crijevu i u jetri kod pura
d) Hexamita
e) Giardija

2. Rhysopoda (rizopoda) – korjenošci
Entameba – ameba (krvavi proljev)

3. Srorozoa – truskavci
Svi su u tom razredu paraziti
a) Limeria
b) Izospora
c) Toksoplazma
d) Sarkocistis
e) Bobezija – stočna malarija
f) Tailaria
g) Nosema
h) Myxosoma – vrtičavost kod pastrva
i) Hemoproteus
j) Plazmidijum – izazivaju malariju ljudi

4. Ciliata – trepetljikaši
a) Balantidium
b) Ihtioftirius (Ichtyophtirius)



KOKCIDIOZA DOMAĆIH ŽIVOTINJA
Kokcidioza je jedna od najznačajnijih parazitarnih bolesti domaćih životinja koju uzrokuju intracelularni paraziti iz roda EIMERIA i IZOSPORA. Nanosi velike štete u intenzivnom uzgoju peradi i kunića, manje kod preživača, mesojeda i svinja.
Obolijeva pretežno pomladak, a povoljni uvjeti za pojavu i širenje bolesti su velika koncentracija životinja i češće unošenje novih neotpornih generacija.
Razvoj – bez posrednika. OOCISTE se izlučuju s izmetom u vanjsku sredinu i uz dovoljno vlage i temperature sporuliraju, stvarajući 8 sporozoita i 4 sporociste (rod E.), odnosno u 2 sporociste (rod I.).
Do invazije dolazi peroralno preko kontaminirane hrane i vode sporuliranim oocistama. U probavnom sustavu se oslobode sporozoiti, ulaze u stanice epitela, rastu (shizont) stanice pucaju i nastaje velik broj merozoita.
Obično nastaje 2-3 generacije shizonata, pa slijedi gametogonija (makro i mikro gamete). Poslije oplodnje stvaraju se oociste koje s fecesom izlaze van.

Kokcidioza kokoši – Ajmerioza
Najznačajnija invazijska bolest u intenzivnom uzgoju pilića rjeđe u starijih ptica.
Do invazije dolazi peroralno kontaminiranom hranom i vodom sporuliranim oocistama.
Etiologija: desetak vrsta iz roda Eimeria. Najpatogenija E. Tenella – u slijepim crijevima.
Simptomi: ovise o vrsti uzročnika, stupnju invazije i imunitetu. PP je 4-7 dana.
Najizraženiji simptom cekalne kokcidioze je krvav proljev. Ostali simptomi su opća slabost, gubitak apetita, opuštenost krila i nakostriješenost perja, pospanost i anemija. Smrt može nastupiti za 2-3 dana. Pilići koji prežive stiču imunitet ali zaostaju u rastu i razvoju. Ostale vrste manje su patogene ali mogu izazvati proljev, anemiju, smanjenu prirast pa i uginuće.
Dijagnoza: koprološka pretraga – metoda flotacije. Pouzdanija dijagnoza poslije smrti – patološko anatomska pretraga, histološka pretraga (nalaz različitih stadija kokcidija).
Liječenje: uspješno u najranijoj fazi bolesti. Daju se sulfonamidi u vodi za piće kroz 3-5 dana.
Profilaksa: pomladak odvajati od odraslih, suhi pod, temeljito čišćenje i dezinfekcija prije useljavanja novog jata. Moguća vakcinacija.

Kokcidioza kunića – Ajmerioza
Jedna od najznačajnijih bolesti. Parazitiraju u epitelnim stanicama crijeva i u epitelu žučnih kanala. Invazija je često miješana a ugrožen je pomladak.
Etiologija: oko 9 vrsta u crijevu E. stidae u jetri. PP je kod crijevne kokcidioze 6-10 dana, a jetrene 14-16 dana.

Kokcidioza goveda – Ajmerioza
Parazitira oko 21 vrsta u tankom i debelom crijevu. PP je oko 2-3 tjedna. Do invazije dolazi u staji ili na pašnjaku kontaminiranom hranom i vodom sporuliranim oocistama.

Kokcidioza mesojeda – Izosporoza
Psi i mačke često su invadirani a klinička kokcidioza je ipak rjeđa. Javlja se kod uzgoja u prenatrpanim i nehigijenskim nastambama. Parazitira nekoliko vrsta a jedna od njih je I. bigemina (veća kod psa a manja kod mačke). Ovaj manji oblik morfološki je vrlo sličan s oocistom Toxoplasme gondii.

Kokcidioza svinja – Izosporoza
Isospora suis je vrsta kokcidije koja parazitira najčešće u prasadi starih nekoliko tjedana. Mogu nastati velike ekonomske štete zbog proljeva, zaostajanja u rastu i razvoju a može doći i do uginuća. PP je 5-7 dana. Moguća vakcinacija.


TOKSOPLAZMOZA
Bolest domaćih i divljih životinja uzrokovana intracelularnom protozoom – Toxoplasma gondii – Cistotvorna kokcidia. Pojavljuje se u tri oblika:
1. tahizoit – polumjesečasta oblika, veličine 6x2 Ľm, parazitira u svim stanicama koje imaju jezgru, dolazi pojedinačno ili u nakupinama. Javlja se kod akutne invazije.
2. tkivna cista – okruglasta oblika, veličine 20-100 Ľm i ispunjenja bradizoitima. Najčešće dolazi u mišiću srca i središnjem živčanom sustavu (CNS). Javlja se kod kronične invazije.
3. oocista – veličine 9x13 Ľm, nastaje u crijevnom epitelu mačke. U prirodi za par dana sporulira.

Epizootiologija:
Toksoplazmoza je vrlo raširena u prirodi, najčešće prolazi asimptomatski, rjeđe su supklinički i klinički oblici. Može biti:
1. prirođena (kongenitalna) – ima veliko značenje za čovjeka i nastaje transplacentarno.
2. stečena – nastaje uzimanjem sirova mesa koje sadrži tkivne ciste (obično svinjsko i ovčje meso), hranom i vodom kontaminiranim sporuliranim oocistama.

Simptomi:
Najčešće se javljaju u mladih životinja – kod mačke simptomi pneumonije, oštećenje CNS-a i dr., kod psa još i gastroenteritis, miokarditis, promjene na limfnim čvorovima i dr. Gravidne životinje mogu pobaciti (naročito ovce).

Dijagnoza:
- za života – serološke pretrage, koprološka pretraga (metoda flotacije).
- Poslije smrti – nalaz tahizoita ili tkivnih cista u razmazu ili u histološkom preparatu obojenom po Giemsi, biološki pokus.


Liječenje:
Životinje se rijetko liječe. Kod čovjeka je dugotrajno i može izazvati intoksikaciju. Sulfonamidi, pirimetamin i spiramicin.

Suzbijanje:
Mačke ne hraniti sirovim mesom. Gdje je god moguće treba uklanjati mačji izmet. Trudnice koje nisu stekle imunitet najbolje je izbjegavati svaki kontakt sa mačkom. Oociste su vrlo otporne na dezinfekcijska sredstva ali brzo ugibaju na 58R C.


SARKOCITOZA
Protozoorna bolest uzrokovana vrstama iz roda Sarkocistis. S obzirom da te vrste stvaraju tkivne ciste ubrajamo ih još u cistotvorne kokcidije.
Etiologija – intracelularni paraziti pretežno poprečno prugastih mišića, rijetko glatkih - sisavaca, ptica i gmazova
- sporulirana oocista morfološki je vrlo slična Toksoplazmi gondii.
- Ovi paraziti stvaraju tkivne ciste mikroskopskih veličina u mišićima najčešće, a ponekad su vidljive golim okom – 1 cm (jednjak u ovce)
- Žučkaste boje, ovalnog ili okruglog oblika – voštane mješenice ili mišerove mješenice (s.mišeriana – parazitira u svinja)
- Tkivne ciste mogu imati tanku ili debelu ovojnicu
- Svinja – tanka ovojnica
- Goveda – debela ovojnica
- U svom razvoju ove vrste ne mijenjaju nositelja (mesojedi), u tim se organima stvaraju oociste koje još u organizmu sporuliraju tako da sa fecesom izlaze sporulirane oociste ili sporociste
- Posrednici su preživači, drugi biljojedi, svinja i druge životinje a u tih životinja dolazi do nespolnog razmnožavanja (šizogonija) u endotelu krvnih kapilara
- Krvlju se paraziti raznose po tijelu, dolaze do mišića i stvaraju tkivne ciste (u srcu, jeziku, jednjaku itd.)

Epizootiologija – konačni se nositelji invadiraju mesom koje nije tehnički dobro obrađeno, koje sadrži tkivne ciste
- Posrednici kontaminiranom hranom i vodom koje sadrži sporulirane oociste ili čak sporociste

U prirodi sarkocistoza – prolazi bez simptoma, latentno, ali se mogu javiti i simptomi kod posrednika za vrijeme šizogonije – anemija, povišena temperatura, pobačaj kod gravidnih životinja, kod konačnih nositelja proljev

Dijagnostika – koprološkom pretragom – flotacijom
- Kod posrednika; patološko-anatomski (jednjak ovce)
- Histološki preparat obojen po ginzi ako su mikroskopske veličine
- Metoda kompresije
- Nema liječenja vidi se tek na liniji klanja

Profilaksa – kod posrednika – sprječavanje kontaminacije hrane i vode
- Konačni nositelji – nikada sirovo meso
- Sarkociste se uništavaju smrzavanjem na -20Ú na tri dana ili zagrijavanjem na 60Ú
- Najveća invazija ljudi preko mješenica koje parazitiraju u svinji i govedu


BABEZIOZA DOMAĆIH ŽIVOTINJA (PIROPLAZMOZA)
To je bolest svih vrsta domaćih i divljih sisavaca a izuzetno i čovjeka. Prenose se krpeljima šikare – Ixodide i to transovarijalno.

Etiologija:
Intracelularni (u eritrocitima) – paraziti najčešće kruškolikog oblika veličine 1-5 Ľm.

Razvoj:
U eritrocitima se razmnožavaju dvojnom diobom a u krpelju gametogonijom i sporogonijom. Samo ženke krpelja sišu krv pa paraziti prelaze u ovarij i jaja. Kad se izlegnu larve dolaze u slinske žlijezde i prilikom sisanja krvi mogu prijeći u novu životinju, a nakon preobrazbe u nimfu, odnosno u adulte, mogu invadirati nove životinje. Do inokulacije sporozoita u krv specifičnog nositelja dolazi nakon 48-72 sata nakon prihvaćanja krpelja. Mlađe životinje otpornije su na invaziju osim štenadi. Preboljenje ostavlja dugotrajni imunitet ali su moguće i recidive. Bolest ima sezonski karakter.

Simptomi:
Akutni oblik – temperatura, gubitak apetita, ubrzano disanje i puls, hemoglobinurija. U početku su sluznice zažarene a kasnije i ikterične i anemične. Mogući su i živčani simptomi i smrt.
Kronični oblik – izrazita anemija, povremena temperatura, kaheksija, pospanost, probavni poremećaj.

Dijagnoza:
Simptomi, epizotiološki podaci, nalaz krpelja na životinji – sumnja, potvrda dijagnoze je nalaz parazita u krvnom razmazu obojenom po Giemsi. Poslije smrti patološko-anatomska pretraga; potkožni i intermuskularni ikterični edemi, vodenasta krv, povećena jetra i slezena.

Liječenje:
Imizol.

Profilaksa:
Uništavanje krpelja. Suzbijanje krpelja na životinjama akaricidnim sredstvima, skidanje krpelja prvih 48-72 sata. U nekim zemljama provodi se i imunoprofilaksa sa oslabljenim uzročnicima.









| 23:13 | Komentari (2) | Print | x |

POST
HOME
CHAT
LINKS
CONTACT
ABOUT