25.11.2008., utorak
UZGOJ - 2. razred
|
UVOD Hranidba je znanost koja obrađuje opće principe prehrane životinja, kemijski sastav i krajnja vrijednost stočne hrane, te specijalnu prehranu općih vrsta i kategoriju životinja. Kao znanost, hranidba je vezana uz brojne druge znanosti: botaniku, biljnu proizvodnju, pedalogiju (znanost i sastav tla), biologiju, kemiju, patologiju, ekonomiku... Hranidba je važna u suvremenoj stočarskoj proizvodnji, pogotovo u intenzivnom uzgoju, gdje prevladavaju plemenite pasmine životinja koje se drže u velikim skupinama i hrane se koncentratima. Takve životinje moraju dobivati hranu velike hranjive vrijednosti, uravnoteženog sastava, da bi osigurali visoku proizvodnju, zdravlje i plodnost. Nepravilna i nedovoljna prehrana umanjuje otpornost domaćih životinja prema različitim zaraznim i parazitnim bolestima, a veliki broj bolesti direktno je uzrokovan greškama u prehrani. • Rahitis – vitamin D i Ca • Skorbut – vitamin C GRAĐA BILJKE I ŽIVOTINJE Građa biljnog organizma, organizma životinje te biljni i životinjski proizvodi imaju sličan sastav. Izgrađeni su od vode i suhe tvari. Odvajanje vode izvodi se tako da se uzorak suši na 105ÚC do konstantne težine pri čemu voda ishlapi, a preostaje samo suha tvar. Suha tvar se sastoji od organskog i anorganskog dijela. Spaljivanjem suhe tvari organska tvar izgori, a preostali pepeo čini ukupnu mineralnu ili anorgansku ili suhu tvar. Organska tvar dijeli se na dušićni i bezdušićni dio. SASTAV BILJNOG ORGANIZMA Biljke imaju organizam građen od istih skupina tvari kao i životinje ali su odnosi pojedinih tvari u tom sastavu različiti. Ugljikohidrati su u biljkama zastupljni u najvećem postotku, dok su kod životinja prisutni tek u tragovima. Oni u biljci čine strukovnu tvar tj. to je celuloza i rezervnu tvar a to je škrob. Ugljikohidrati nastaju u procesu fotosinteze djelovanjem sunčeve energije na klorofil iz ugljičnog dioksida (CO2) iz zraka i vode iz zemlje. Ugljikohidrati se javljaju u plodovima, sjemenju, gomolju (služe kao rezervna tvar, a u ostalim djelovima biljke kao strukturna ili građevna tvar, kao celuloza). Najviše bjelančevina ima u sjemenju pri njegovom sazrijevanju (leguminoze odnosno soja). Masti ima najviše u sjemenju (posebice u sjemenju biljaka uljarica). Mineralne tvari – kalcij i fosfor su znatno manje zastupljeni nego u životinjskome organizmu. Sadržaj minerala u biljkama uveliko ovisi o sastavu tla na kojem biljke rastu. SASTAV ŽIVOTINJSKOG ORGANIZMA Sastav tijela životinja ovisi o vrsti životinje i o njenoj starosti. Voda – razlike uočavamo prema dobi i prema kondiciji. Zametak teleta sadrži 95% vode, tele pri porodu ima 75 – 80% vode, a odraslo govedo 50 – 60% vode. Rastom se povećava postotak mastim, a smanjuje postotak vode. U životinjskom organizmu postoji istanovita količina ugljikohidrata. Ugljikohidrati u životinjskom organizmu dolaze u 2 oblika – kao glukoza u krvi i kao glikogen u jetri i mišićima. Masti se u životinjskom organizmu nalaze u masnim depoima (pod kožom, oko crijeva, oko bubrega). Određena količina masti čini tzv. staničnu mast. Proteini čine strukturnu tvar svih živih stanica. Minerali se nalaze najvećim djelom u kostima ali ih ima i u drugim djelovima tijela. HRANJIVE TVARI Oko 98,5% od ukupnoga sastava biljaka i životinja otpada na ugljik, vodik, kisik, dušik, kalcij i fosfor, a svi ostali elementi sudjeluju sa svega onih 1,5%. Domaće životinje se hrane svakodnevno, obročno ili slobodno. Iz dobivene hrane životinja koristi one tvari koje su joj potrebne za izgradnju vlastitoga tijela, tj. za normalnu funkciju životnih procesa (uzdržne potrebe) i za stvaranje proizvoda (proizvodne potrebe). Hrana kojom se hrane domaće životinje naziva se stočna hrana (krmiva). Iz krmiva životinje dobivaju hranjive tvari koje će iskoristiti za zadovoljavanje njihovih uzdržnih i proizvodnih potreba. Hranjive tvari se dijele: 1) ENERGETSKE HRANJIVE TVARI (ugljikohidrati, masti i bjelančevine) – te energetske tvari mogu se iskoristiti kao izvor energije 2) ANORGANSKE HRANJIVE TVARI (minerali) 3) BIOKATALIZATORI – ne služe kao izvori energije, ali bez njih nema normalnoga odvijanja probave i metabolizma – vitamini, hormoni i enzimi (fermenti) – koji organizam sam proizvodi Metabolički procesi su svi procesi (kemijske reakcije) pomoću kojih se tvari iz vanjske sredine ugrađuju u tijelo životinje (mijenjajući se) kao i procesi pomoću kojih se tvari iz tijela vraćaju u vanjsku sredinu. KEMIJSKI SASTAV KRMIVA Sredinom 20. stoljeća u gradiću Weende (u Njemačkoj) osnovan je I. laboratorij za kemijsku analizu stočne hrane. Rezultati te analize se zbog jednostavnosti primjenjuje i danas. Njome je (primjenom vrlo jednostavnih postupaka kao što su kuhanje, isušivanje, spaljivanje, estrakcijom organskim otapalima) ustanovljeno da se krmiva sastoje od ovih skupina hranjivih tvari: 1) Voda 2) Sirovi proteini 3) Sirova mast 4) Sirova vlaknina 5) Pepeo 6) Nedušićne tvari ˝sirovo˝ - u hranidbi podrazumijevamo grupu spojeva različitoga kemijskog sastava ali na slične hranjive vrijednosti. Osim kemijske analize, prije stavljanja krmiva u promet vrše se i druge pretrage, ovisno o epizootiološkoj situaciji, stupnju pokvarljivosti. Ako na osnovu organoleptičke pretrage (pretraga boje, mirisa, okusa) ustanovimo da je krmivo sumnjivo provodimo specijaliziranu pretragu – bakteriološku, mikotoksiološku (otrovi gljivica). Zakonom je određena maksimalna količina vode i masti koju krmiva smiju sadržavati zbog toga što voda i mast pospješuju kvarenje hrane. OSOBINE BJELANČEVINA I NJIHOV ZNAČAJ U HRANI Sirove bjelančevine su sve tvari koje sadrže dušik. Amidi su svi dušikovi spojevi koji nisu bjelančevine. Amide u prehrani koriste samo preživači. Podjela bjelančevina: sirove i prave. PRAVE BJELANČEVINE Bjelančevine su sastavni dio svake žive stanice. Biljke mogu sintetizirati svoje bjelančevine iz jednostavnijih spojeva kao što su ugljični dioksid, voda, nitrati, sulfati, a najveći broj životinja mora dobiti gotove bjelančevine u hrani. Bjelančevine se nalaze i u sastavu životinjskih proizvoda (mlijeka, jaja, vune). Bjelančevine imaju vrlo važnu ulogu u životinjskom organizmu. Imaju ulogu u održavanju osmotskog tlaka i aciobazne ravnoteže krvi, a također i ravnoteže cerebro-spinalne tekućine. U svim tjelesnim tekućinama bjelančevine imaju ulogu pufera. Bjelančevine izgrađuju različite fermente, pa prema tome sudjeluju u procesima metabolizma. Bjelančevine izgrađuju i hormone (inzulin), sastavni su dio antitijela, trombocita, kromosoma i gena. Mogu poslužiti i kao izvor energije u nedostatku ugljikohidrata i masti. Sadržaj bjelančevina u obroku izračunavamo preko količine dušika, međutim sav dušik ne potječe samo od bjelančevina, tako su u terminologiji uvedeni i amidi (to su urea, nitrati i nitriti). Krmiva bogata bjelančevinama zovemo bjelančevinasta krmiva. Ona mogu biti biljna i životinjskoga podrijetla. Služe kao dodatak krmivima siromašnim bjelančevinama. ESENCIJALNE AMINOKISELINE Bjelančevine su spojevi građeni od aminokiselina koje mogu biti povezane peptidnim vezama u bezbroj kombinacija. U prirodi nalazimo brojne aminokiseline ali je samo njih 26 u sastavu bjelančevina. Te se aminokiseline nazivaju proteinogene aminokiseline. Tjelesne bjelančevine se neprestano troše i razgrađuju pa se istovremeno moraju sintetizirati iz aminokiselina primljivih u hrani. Neke aminokiseline organizam nije sposoban sintetizirati iz bjelančevina hrane, pa ih zovemo esencijalne aminokiseline (nezamijenjive odnosno nenadoknadive aminokiseline). Esencijalne aminokiseline su: 1) Arginin 2) Histidin 3) Leucin 4) Izoleucin 5) Lizin 6) Metionin (cistin) 7) Fenilalanin (tirozin) 8) Treonin 9) Triptofan 10) Valin Za perad su: 1) Prolin 2) Glicin Lizin, metionin i triptofan su limitirajuće esencijalne aminokiseline. Njih u hrani najčešće nedostaje. Ostale aminokiseline su neesencijalne. Njih životinjski organizam može sintetizirati iz drugih neesencijalnih ili esencijalnih aminokiselina. Esencijalne aminokiseline mogu sintetizirati samo zelene biljke te mikroflora probavnoga sustava biljojeda. Na nedostatak esencijalnih aminokiselina u hrani najosjetiljivije su svinje, perad i čovjek. Zbog nedovljne opskrbljenosti esencijalnim aminokiselinama kod ovih vrsta može doći do brojnih patoloških promjena (zaostajanje u rastu). Količina probavljenih bjelančevina koja se nakon resorpcije ugradi u tkiva i proizvoda. Konzumenta predstavlja biološku vrijednost bjelančevina. Što je ta količina veća, veća je i biološka vrijednost bjelančevina. Veću biološku vrijednost imaju bjelančevine koje u svom sastavu imaju više esencijalnih aminokiselina, a to su bjelančevine životinjskoga podrijetla (zbog toga jer je njihov aminokiselinski sastav sličniji aminokiselinskom sastavu organizma konzumenta). Među krmivima (namirnicama) najveću biološku vrijednost imaju bjelančevine mlijeka, mesa i jaja, a od biljnih bjelančevina, bjelančevine soje. SINTEZA BJELANČEVINA KOD PREŽIVAČA Mikropopulacija buraga (probavnoga trakta) može sintetizirati svih 10 esencijalnih aminokiselina iz neesencijalnih aminokiselina ili iz amida. Zbog toga hrana za preživače mora sadržavati samo optimalnu količinu bjelančevina dok njihova kvaliteta (biološka vrijednost) nije bitno značajna. Pri izradi krmnih smjesa za preživače uglavnom se upotrebljavaju proteinski koncentrati biljnoga podrijetla koji imaju manju biološku vrijednost. Međutim, pri prehrani preživača moramo paziti da obrok sadrži dovoljne količine škroba za maksimalnu aktivnost mikroflore u sintezi bjelančevina. Sposobnost mikroflore da se iz amida sintetiziraju estetske aminokiseline i pritom se koristi amidni dušik, dugo se već primjenjuje u praksi. Zato se kao izvor amidnog dušika u praksi najčešće koristi urea. Urea je bijela kristalična sol, lako topljiva u vodi koja se dobiva sintetski iz amonijaka i ugljičnoga dioksida. Mikroflora preživača razgrađuje primljenu ureu na amonijak i ugljični monoksid, a zatim koristi dušik iz oslobođenog amonijaka. Pomoću toga dušika, minerala i ugljika iz hrane mikroflora sintetizira vlastite bjelančevine. Pri dodavanju uree hrani treba strogo paziti na količinu jer suficit uree može izazvati teške toksične simptome i smrt. Obično se preživačima (samo odrasli i zdravi) dnevno daje 20g uree na 100kg hrane. Ta se količina može povećavati čak i do 150g uree na 100kg hrane. U praksi najčešće se dodaje u hrani janjadi i junjadi u tovu, kravama muzarama i ovcama. Ureu u prehrani možemo dati u smjesi koncentrata ili kao sol za lizanje ili u obliku različitih otopina pomješanih sa melasom. Nikada se ne smije davati u vodi za piće jer amonijak tada direktno ulazi u cirkulaciju i izaziva trovanje. Kada velika količina uree dospije u cirkulaciju, javljaju se simptomi trovanja, a to su: klonulost, jako slinjenje, dispneja, drhtanje i grčevi. Terapija je razrijeđena otopina octene ili solne kiseline sa uljem. OSOBINE PRAVIH MASTI Masti se u praksi dodaju u brašnastim smjesama da bi se uklonilo prašenje i rasipanje prilikom manipulacije, a dodaju se i u hrani različitih životinja (svinje) kako bi se povećala ukusnost i iskoristivost hrane. Resorpcija masti iz hrane je 95 – 98%. Funkcija masti u organizmu: 1) Najvažnija rezervna tvar u životinjskome organizmu 2) Izolator tjelesne topline 3) Zaštita od vanjskih štetnih utjecaja (npr. očna duplja, bubreg) 4) Poticanje rasta (masti sadrže esencijalne masne aminokiseline) 5) Stimulira iskorištavanje vitamina A, D, E, K (vitamini topivi u mastima) 6) Izgrađuju steroidne hormone 7) Izgrađuju vitamine (npr. D3) 8) Neophodne za održavanje normalnih funkcija lojnih i miječnih žlijezda OSOBINE SIROVIH MASTI SIROVA MAST (eterski ekstrakt) - Čine ju krmiva koja se mogu ekstrahirati pomoću otapala za mast (etera, kloroforma, benzina, benzola, alkohola...). To su sve tvari ne topive u vodi, a topive u organskim otapalima. - Sirovu mast čine: 1) Prave masti ili trigliceridi 2) Lipoidi ili mastima slične tvari 3) Pratioci masti 1) Prave masti ili trigliceridi - Esteri trovalentnoga alkohola glicerola i višemasnih kiselina - Čine najveći dio životinjske masti - Nalaze se uglavnom u masnim depoima 2) Lipoidi ili mastima slične tvari - Po kemijskom sastavu slični su mastima sa time što su nešto sličnije građe (uz glicerol i višemasne kiseline sadrže i fosfornu grupu ili neku organsku bazu) - Spadaju fosfolipidi, kolesterol - Oni čine staničnu mast, nemaju hranjivu vrijednost 3) Pratioci masti - Spojevi koji redovito dolaze u eterskom ekstraktu iako nisu kemijski srodne mastima - Neki od tih pratioca su esencijalni (vitamini topivi u mastima (A, D, E, K)) - Tu se još ubrajaju i pigmenti ili boje karotin i ksantofil, oni utječu na boju stočne hrane i stočnih proizvoda Ř Karakterističan dio svih masti su masne kiseline, one se dijele na zasićene i nezasićene. Što je više zasićenih masnih kiselina to je mast kruća. Masne kiseline su esencijalni sastojak tijela. Lipidi sadrže masne kiseline sa više od 14 ugljikovih atoma. U građi masti uglavnom sudjeluju sljedeće esencijalne masne kiseline: • Oleinska – nezasićena sa jednom dvostrukom vezom između ugljikovih atoma) • Stearinska – zasićena • Palmitinska – zasićena • Miristinska – ona je u životinjskoj masti Ř Sastav tjelesne masti najviše ovisi o mastima iz hrane. U buragu preživača masti iz hrane podvrgnute su promjenama u buragu gdje dolazi do hidrolize. Ř Hidroliza je proces gdje se mast rastvara, razgrađuje se na glicerol i masne kiseline, te nezasićene masne kiseline prelaze u zasićene. Ř Masni depoi mogu nastati iz viška bjelančevina, viška ugljikohidrata te iz masti iz hrane. Ř U procesu probavne masti se u tankom crijevu razlažu na slobodne masne kiseline, digliceride, monogliceride, a samo neznatna količina neprobavljive masti može se resorbirati. Najveći dio resorbira se u formi tj. u obliku monoglicerida i masnih kiselina. U stanicama crijevnoga epitela ovi sastojci opet mogu prijeći u mast, a u epitelu crijeva odvija se i sinteza fosfatida. Iz stanica crijevnoga epitela masti se krvlju transportiraju do organa. Ř Žuč dvojako pomaže probavljanju masti: 1) Raspršuje mast i omogućuje topivost masnih kiselina u vodi (emulgiranje) čim one postaju pogodne za resorpciju 2) Kalorična vrijednost masti je 2,25x veća nego kalorična vrijednost ugljikohidrata i bjelančevina ESENCIJALNE AMINOKISELINE Postavlja se pitanje da li je mast u hrani neophodna. Tjelesna mast, znamo iz prethodnih izlaganja, može nastati iz viška svih energetskih hranjivih tvari i zato kao izvor energije masti nisu neophodne iako su energetski vrijednije od ostalih hranjivih tvari. Dapače, kao izvor energije za domaće životinje u hrani se obično daju lako probavljivi ugljikohidrati. Eksperimentalnim ispitivanjima na štakorima koji su hranjeni sintetičkim obrocima bez masti, pokazalo se da dolazi do promjena na koži (otpadanje dlake, ljuskavosti, perutanje) i do zaostajanja u rastu. Kad se tim štakorima u hrani dodava arahidonska, linolna i linolenska masna kiselina ovi simptomi su nestali. Stoga navedene masne kiseline nazivamo esencijalne masne kiseline. KVARENJE MASTI Od svih hranjivih tvbari masti se najlakše kvare. Zato se trebaju čuvati u posebnim uvjetima: u hermetički zatvorenim posudama, izvan doticaja s vodom i metalom, na hladnom i suhom mjestu. Oksidacijom masti nastaju štetni radikali ili peroksidi. Mast koja sadrži perokside, žute je boje i za nju kažemo da je užegla ili ranketljiva. Takva mast je otrovna. Peroksidi su agresivni spojevi, oštećuju tkiva i organe (krvne žile, mišiće, parenfinske organe). Da se spriječi oksidacija masti, u smjese za domaće životinje koje sadrže mast dodaju se tzv. antioksidansi tj. tvari koje se same lako oksidiraju trošeći kisik i pri tome štite masti od oksidacije. Najvažniji prirodni antioksidansi su vitamin E i selen (Se). Smjese bogate mastima uglavnom su deficitarne vitaminom E. U dodiru s vodom i metalima dolazi do hidrolize masti. Hidrolizom se oslobađaju slobodne masne kiseline. Takva mast nije otrovna ali smrdi pa ih životinje nerado uzimaju. OSOBINE I PODJELA UGLJIKOHIDRATA U hranidbi ugljikohidrate djelimo na lako i teško probavljive. Lako probavljive ugljikohidrate mogu svojim enzimima razgraditi sve domaće životinje, a teško probavljive ugljikohidrate mogu razgraditi samo neke životinje uz pomoć simbiozne mikroflore. Potrebe za energiju kod domaćih životinja isključivo se podmiruju ugljikohidratima. Biljke proizvode ugljikohidrate u procesu fotosinteze iz ugljičnoga dioksida i vode uz djelovanje svjetlosti. Za razliku od biljaka životinjski organizam može dobiti ugljikohidrate samo hranom koja se u toku procesa probave pod utjecajem enzima razgrađuje do monosaharida glukoze. Samo u obliku monosaharida ugljikohidrati se mogu resorbirati direktno u krv. Ugljikohidrate možemo podijeliti u 3 osnovne skupine: 1) MONOSAHARIDI a) Pentoze – riboza, deoksiriboza, ksiloza, arabinoza b) Heksoze – glukoza (iz grožđa i krvi), fruktoza (voće), galaktoza (mliječni šećer), manoza (tropsko voće i mikroorganizmi) 2) OLIGOSAHARIDI a) Disaharidi – saharoza (repin šećer), maltoza (međuprodukt pri razgradnji škroba), laktoza (mliječni šećer) b) Trisaharidi – rafinoza (iz melase) 3) POLISAHARIDI a) Pentozani – arabin, ksilan b) Heksozani – škrob, celuloza, glikogen ŠKROB U HRANIDBI Škrob je najvažniji izvor energije za sve vrste domaćih životinja. Dva oblika: amilaza i amilopektin. Nalazi se u zrnju žitarica, krumpiru,... CELULOZA U HRANIDBI Celuloza he teško probavljivi ugljikohidrat. Životinjski organizam nema razvijene enzime za probavu celuloze ali bakterijska mikroflora posjeduje te enzime. Teško probavljivi ugljikohidrati su celuloza i hemiceluloza. Celuloza, hemiceluloza i lignin su sirova vlaknina. Sirova vlaknina je najveći dio suhe tvari u tzv. suho voluminoznim krmivima. Sirova vlaknina je za biljojede djelom probavljiva, a djelom neprobavljiva. Zato sirova vlaknina za biljojede, a posebice preživače ima hranjivu vrijednost. No bez obzira na hranjivu vrijednost, sirova vlaknina je za biljojede važnija kao djetna hrana. Omogućuje motoriku glatke muskulature iz stijenke predželudaca i crijeva (potiče kontrakciju buraga i peristaltiku crijeva). Sirova vlaknina svojom voluminoznošću popunjava prostrani probavni trakt kod biljojeda te stvara osjećaj sitosti što je za biljojede jako važno. VITAMINI Vitamini su organski, esencijalni mikrosastojci hrane koji kataliziraju fiziološke procese važne za normalan rast, razvoj, zdravlje, plodnost i produktivnost domaćih životinja. Dijele se u 2 skupine: 1) Vitamini topivi u vodi (vitamini B i C kompleksa) 2) Vitamini topivi u mastima (A, D, E, K) Mnogi vitamini ispunjavaju svoje djelovanje kao sastavni dijelovi enzima i koenzima, omogućavaju i kataliziraju različite biokemijske promjene u metaboličkim procesima. Hipovitaminoza – koncentracija vitamina na mjestu djelovanja manja od potrebne (metabolički procesi su usporeni), javljaju se nekarakteristični, nespecifični simptomi. Avitaminoza – uopće nema vitamina, pa se određene kemijske reakcije ne mogu odvijati, karakteristični simptomi bolesti (nedostatak vitamina C – skorbut). Avitaminoza može završiti uginućem životinje. U praktičnoj stočnoj proizvodnji češće se javlja hipovitaminoza. Pri ublažavanju stresa u hranu se dodaju veće količine vitamina, jer vitamini pojačavaju opću otpornost organizma. Hrana je glavni izvor vitamina za podmirenje potreba, a kod preživača mikroflora sintetizira vitamine B kompleksa tako da te životinje ne oskudjevaju s tim vitaminima. 1. VITAMINI TOPIVI U MASTIMA VITAMIN A ili aksteroftol ili retinol. Vitamin A nalazi se u životinjskom organizmu i proizvodima životinjskog podrijetla (jetra, bubrezi, mlijeko, maslac, riblje ulje). U biljnoj hrani dolazi u obliku provitamina karotin. Životinje ne mogu sintetizirati vitamin A već ga moraju dobiti putem hrane gdje se nalazi u obliku karotina. Taj primljeni karotin se u tankome crijevu životinje pod utjecajem enzima stvara vitamin A. Karotinom je bogata sva zelena masa (djetelina, mrkva, sijeno, stočna repa…). Višak vitamina A deponizira se u jetri i masnome tkivu. Funkcije vitamina A: Ř potreban je za normalnu funkciju vida. Nedostatak uzrokuje hemeralopiju (noćno sljepilo), to znači da postoji nesposobnost životinje da se adaptira na mrak Ř omogućuje pravilan razvoj i održavanje ediptela (zaštitni faktor epitela). Nedostatak uzrokuje orožnjavanje epitela u različitim organima (probavni, dišni sustav…). Kao posljedica javljaju se patološke promjene na sluznicama i dolazi do razmnožavanja mikroorganizama i javljaju se infekcije. Zbog naseljavanja mikroorganizama dolazi do orožnjavanja epitela u području rožnice, to je kseroftalmija Ř utječe na razvoj kostiju. Nedostatak: dolazi do bujanja koštanoga tkiva i pritiska na živce. Kao posljedica se javljaju promjene u koordinaciji pokreta i degeneracije živaca Ř štiti epitel reproduktivnih organa. Nedostatak: javlja se neplodnost, pobačaj, rađanje slabe mladunčadi. VITAMIN D ili kalciferol. - D2 i D3 Pod utjecajem UV – zraka koje djeluju na provitamin 7 – dehidrokolesterol u životinjskom organizmu i nastaje vitamin D3. Izvor vitamina D za domaće životinje je biljna hrana i to posebice sijeno sušeno na suncu (mlijeko, riblje ulje,…). Funkcije vitamina D: Ř Vitamin D regulira odnos kalcija i fosfora i zato je bitan za normalan rast i razvoj kostiju tj. za proces okoštavanja. Nedostatak: kod mladih životinja uzrokuje rahitis, a kod odraslih osteomalaciju (omekšanje kostiju) VITAMIN E ili tokoferol. Izvori: zrmedlje žitarica, lišće zelenih biljaka, biljna ulja,… Funkcije vitamina E: Ř Štiti stanične membrane od oksidacije tj. on je prirodni antioksidans. Funkcija vitamina E je povezana se Selenom Ř Vitamin E utječe na pravilnu reprodukciju i razvoj ploda. Nedostatak: pobačaji, uginuće ploda, uzrokuje sterilitet Ř Nedostatak uzrokuje poremetnje u kretanju Ř Nedostatak uzrokuje oštećenje stijenki krvnih žila, javlja se povećanost propustljivih žila. Javljaju se edemi, to je eksudativna dijateza. Ř Nedostatak uzrokuje atrofiju mišića i distrofiju mišića (muskulaturna distrofija janjadi i teladi) VITAMIN K ili filokinon. K1 i K2 su prirodni, a K3 je sintetski dobiven. Vitamin K sintetiziraju mikroorganizmi u buragu preživača, a kod ostalih životinja u crijevima. Izvor vitamina K su sijeno, zelena krmiva. Antivitamin vitamina K je dikumarol. Vitamin K ima ulogu u procesu grušanja krvi. Naziva se još i antihemoragijski. 2. VITAMINI TOPIVI U VODI VITAMIN B1 ili tiamin, aneurin. Izvor: kvasac, životinjski organi (bubreg, jetra) i žitarice. Rijetko se javlja avitaminoza B1, jedino ako postoji antivitamin tijaminaza kojeg ima u sirovoj ribi, preslici, paprati. Nedostatak uzrokuje živčane simptome (agresivnost, depresivnost,…) i smanjen apetit. Kod ljudi se javlja bolest beri-beri. VITAMIN B2 ili riboflavin. Nedostatak uzrokuje paralize, proljev. VITAMIN B3 ili pantotenska kiselina. Nedostatak uzrokuje promjene na koži (dermatitis). VITAMIN B6 ili piridoksin. Nedostatak uzrokuje anemiju, grčeve. VITAMIN B12 ili cijanokobalmin. Bitan je za normalno stvaranje krvi. Kod ljudi nastaje bolest pernicijozna anemija. U njegovom sastavu je kobalt. VITAMIN AMIN-NIKOTINSKE KISELINE – nedostatak uzrokuje bolest pelagru, kod te bolesti se javlja dermatitis, proljev i demencija. FOLNA KISELINA – u organizmu prelazi u folinsku kiselinu pod djelovanjem vitamina C. Folna kiselina + B12 = štite od amnezije. Taj je vitamin bitan za razvitak ploda. VITAMIN H ili biotin. Nedostatak uzrokuje dermatitis, promjene na koži. VITAMIN C – sve životinje imaju sposobnost sintetizirati vitamin C osim majmuna, zamorca i čovjeka. Izvori: zelena krmiva, voće i povrće. Funkcije: Ř regulira metabolizam amino kiselina i ugljikohidrata Ř važan je za pravilan razvoj epitelnog tkiva od kojega su građene krvne žile, one kod nedostatka vitamina C pucaju tj. kapilare krvare, ta pojava na zubnom mesu naziva se skorbut Ř uzrokuje prijelaz folne kiseline u folinsku kiselinu pod utjecajem vitamina C Ř vitamin C utječe na deponiranje željeza u jetru i na rast tkiva (sinteza kolagena) – zarastanje rana Ř kod ublažavanja stresa MINERALNE TVARI 1. MAKROELEMENTI A) KALCIJ I FOSFOR 90% kalcija i 80% fosfora je u kostima i zubima, a ostatak u mekanim tkivima. Izvori: zelena masa,, žitarice su siromašne kalcijem, voluminozna krmiva je siromašna fosforom. Funkcije: Ř Kalcij – sudjeluje u grušanju krvi, izgrađuje kosti, važan je za podražljivost živaca i mišića Ř Fosfor – izgrađuje kosti, nukleinske kiseline, važan je za održavanje fosfora Nedostatak kalcija uzrokuje rahitis (usporen rast, ukočen hod, nepravilan stav nogu) i osteomalaciju (omekšanje kostiju), uzrokuje i smanjenu mliječnost, nesivost i tanku ljusku jajeta. Nedostatak fosfora smanjuje apetit, produktivnost, poremećaj reprodukcije i okoštavanja Magnezij – oko 70% magnezija ima u kostima, ali ga ima u krvii drugim tjelesnim tekućinama. Funkcija: sastavni dio enzima i on smanjuje mišično-živčanu podražljivost. Nedostatak – pašna tetanija (grčenje mišića) B) NATRIJ, KALIJ I KLOR Ima ih u tjelesnim tekućinama (krv, želučani i crijevni sok). Sva biljna hrana sadrži dosta Kalija, pa nema opasnosti od njegovog nedostatka za razliku od Natrija i Klora. Natrij i Klor životinje moraju obavezno dobiti u obliku soli za smjesu ili za lizanje.Klor je sastavni dio HCl–a. Ako nema Natrija i Klora, onda je smanjen apetit i proizvodnost. 2. MIKROELEMENTI A) ŽELJEZO (Fe) – sastojak je hemoglobina (krv) i mioglobina (mišići). U hrani se nalazi u tzv. feri – obliku koji pod utjecajem HCl + vitamin C (u želudcu) prelazi u feri – oblik. Mlijeko je siromašno željezom i zato kod prasadi nastaje anemija (slabokrvnost). Njima se zato preventivno u prva 2-3 dana života daju injekcije željeza. B) BAKAR (Cu) – sudjeluje u metabolizmu željeza tako utječe na stvaranje eritrocita. Nedostatak: anemija i poremećaj u rastu kostiju. C) JOD (I) – za rad štitne žlijezde. 70% joda nalazi se u štitnoj žlijezdi i služi za sintezu hormona tiroksina. Ako nema joda štitna žlijezda se poveća i tada nastaje gušavost ili struma. Joda normalno ima u hrani pa se sol jodira. D) CINK (Zn) – važan sastojak kostiju, zubiju, epiderme i sastojak hormona inzulina. Nadostatak: parakeratoza svinja. E) KOBALT (Co) – spomenut kod vitamina B12 F) MANGAN (Mn) – važan za rad spolnih organa i za održavanje plodnosti. Nedostatak: peroza (stradavaju zglobovi) G) SELEN (Se) – djelovanje mu je slično vitaminu E. H) FLOUR (Fl) – služi za rast i razvoj zubi i kostiju. PODJELA KRMIVA STOČNA HRANA ILI KRMIVA Malo je krmiva koja sadrže ali krmiva koja sadrže dovoljno svih potrebnih hranjivih tvari i zato se dodaju u obliku koja se međusobno nadopunjuju Podjela krmiva: 1) Prema porijeklu – a) krmiva biljnog porijekla b) krmiva životinjskog porijekla c) krmiva mineralnog porijekla 2) Prema sadržaju probavljivih tvari – a) voluminozna krmiva b) krepka krmiva ili koncentrati VOLUMINOZNA KRMIVA – nazivaju se tako jer u velikom volumenu imaju malu hranjivu vrijednost. Imaju puno nekorisnih tvari koje im smanjuju hranjivu vrijednost (celuloza, voda) KREPKA KRMIVA sadrže najviše lako probavljivih tvari, za razliku od voluminoznih krmiva male količine koncentrata ima veliku hranjivu vrijednost. VOLUMINOZNA KRMIVA 1. SOČNA VOLUMINOZNA KRMIVA a) Zelena masa – paša, trave i leguminoze s livada i zelena masa s oranica b) Silaža c) Korjenjače, gomoljače, tikvenjače (repa, mrkva, tikva, krumpir) d) Sporedni proizvodi prehrambene industrije (svježi pivski trop, kvasac, svježi repini rezanci, sirutka, stepka, obrano mlijeko) 2. SUHA VOLUMINOZNA KRMIVA a) Sijeno b) Kukurozovina, slama, pljeva I. UGLJIKOHIDRATNI KONCENTRATI – Zrnje žitarica II. BJELANČEVINASTI KONCENTRATI – Zrnje leguminoza 1. SOČNA VOLUMINOZNA KRMIVA ZELENA MASA – to bilje može služiti kao ispaša, može se koristiti i davati kao zeleno bilje ili kao silaža i sijeno 1) Leguminoze (najvrijednije sočno voluminozno krmivo, jer je bogato bjelančevinama, vitaminima i mineralima) – lucerna, crvena djetelina, grahovica, grašak 2) Žitarice – raž, ječam, zob, kukuruz, sirak – sve se to može koristiti kao zelena masa SILAŽA – Opisana sočna voluminozna krmiva osnovni su dio obroka ljeti. Postupak konzerviranja zelene mase zovemo siliranje, a konzerviranu masu silažu (silaža se koristi zimi kao zamjena zelenoj masi). Proces siliranja odvija se pod utjecajem mikroorganizma i rezultat konzerviranja ovisi o tome koji od njih prevladavaju. 1. BAKTERIJE MLIJEČNO-KISELOG VRENJA – to su jedini poželjni mikroorganizmi ; pod njihovim utjecajem dolazi do vrenja šećera iz mase koja silira i stvara se mliječna kiselina koja služi kao konzervans 2. BAKTERIJE OCENOG-KISELOG VRENJA – stvaraju octenu kiselinu. U silaži je može biti maksimalno do 0,4% 3. BAKTERIJE MASLAČNOG-KISELOG VRENJA – ove bakterije su nepoželjne u silaži jer stvaraju maslačnu kiselinu koja daje neugodan miris i loš okus ; ovih bakterija najviše ima u zelenoj masi koja je uprljana zemljom pa se to ne smije koristiti za siliranje. Nepoželjne u silaži su plijesni i uzročnici gnilenja. Postupak siliranja : zelena masa isjecka se na veličinu 2cm, stavi se u silose, za siliranje potreban je šećer, pa ga takva zelena masa mora imati u sebi, najlakše se siliraju kukuruz i šećerna repa. Zelena masa može imati maksimalno do 75% vode. Dva mjeseca nakon punjenja silosa, silaža je spremna za uporabu. Koriste se silosi kao tornjevi ili kao jame, a silirana masa mora se pokriti (plastičnom folijom, slojem pljeve ili slame). Trenč je silos od zemlje. Miris silaže mora biti ugodan i umjereno kiseo. Sjenaža je masa koja se silira i ona sadrži do 50% suhe tvari pa u obroku krava ne treba dodavati sijeno kao kod prehrane silaže. Sjenaža je najkvalitetnija hrana. 2. SUHA VOLUMINOZNA KRMIVA Suha voluminozna krmiva služe uglavnom u prehrani preživača jer sadrže više od 15% celuloze. 1) SIJENO – zelena masa čini ljetnu prehranu preživača i konja – Dio zelene mase suši se ljeti kao sijeno i čini prehranu zimi – Sušenjem se smanjuje količina vode (npr. zelena masa – voda pada sa 80% na 20% sušenjem) – Najkvalitetnije sijeno je od leguminoza, smjesa leguminoza i trava – Mlađe biljke služe za dobivanje kvalitetnog sijena (one imaju više bjelančevina, vitamina i minerala), ali su tada prinosi manji – Sijeno starijih biljaka sadrži više celuloze i tada je ono manje probavljivo ali se dobije veća količina – Za kvalitetu sijena bitan je način sušenja 1. SUŠENJE NA TLU – to je najekonomičniji način (najjeftiniji). Trebalo bi ga primjenjivati u području sa malo oborina. Pokošena masa se mora preokretati. Sušenje traje oko 2-3 dana. 2. SUŠENJE NA NAPRAVAMA – to se koristi na području sa više oborina. Pokošena masa stavi se na naprave i čeka da se posuši. Prednost ja da treba manje ljudi za rad i tu hranjive tvari ne ispire kiša. 3. SUŠENJE U SUŠARAMA ILI DEHIDRATORIMA – zagrijava se masa sa toplim zrakom i dobije se dehidrirana masa (npr brašno dehidrirane lucerne – tu se sačuva karoten ali se gubi vitamin D tj. sijeno sušeno na suncu ima vitamina D ali nema karotena). Bitno je skladištenje sijena. 2) SLAMA KUKUROZOVINA I PLJEVA – najčešće se koristi kao stelja (sadrži preko 50% celuloze, pa im je hranjiva vrijednost mala) KONCENTRATI ILI KREPKA KRMIVA – imaju veliku koncentraciju lako probavljivih tvari, ugljikohidrata i bjelančevina, a malo celuloze ili je uopće nema. To je osnova prehrane svinja i peradi a prehrani preživača i konja služi samo kao dodatak. I. UGLJIKOHIDRATNI KONCENTRATI – To je zrnje žitarica. Najviše su prisutne u prehrani domaćih životinja. Žitarice imaju najviše škroba (izvor energije), imaju bjelančevina (ali nisu vrijedne jer im nedostaju neke esencijalne amino kiseline). Imaju puno fosfora, a malo kalcija. 1) KUKRUZ – od svih ima najviše škroba i lako je probavljiv. Nema esencijalnu amino kiselinu lizin i triptofan. Ima masti i uzrokuje odlaganje masti u organizmu, zato nije dobar za tov mesnatih svinja. Kukuruz i brašno dehidrirane lucerne su najvažniji izvor karotena. Posljedično nastaje intenzivnija boja kože i boja žumanjka. Budući da kukuruz nema esencijalnih amino kiselina kombinira se sa sojinom sačmom i krmivima životinjskog podrijetla. 2) JEČAM – koristi se za prehranu svih životinja, a posebice za tov mesnatih svinja, ne sadrži toliko masti koliko kukuruz 3) ZOB – ima najviše celuloze od svih žitarica, oko 30%. Ima i masti. Amino kiselinski sastojak mu je nepovoljan isto kao predhodnih. Najvećim djelom se daje za prehranu konjima i peradi 4) RAŽ – neukusan je pa ga stoka nerado jede, daje se malo sa ostalim žitaricama 5) PŠENICA – je ukusna i bjelančevinama najbogatija žitarica. Koristi se za prehranu ljudi i eventualno u smjesama za perad 6) SIRAK – koristi se za sve domaće životinje. Nema karotena pa ga treba stavljat u hrani 7) PROSO – za ptice II. BJELANČEVINASTI KONCENTRATI BILJNOG PORJEKLA 1) ZRNJE LEGUMINOZA – imaju dosta bjelančevina ali loš amino kiselinski sastav (nemaju esencijalnu amino kiselinu metionin). Većina njih se moraju kuhati jer su sirovi teško probavljivi. a) SOJA – ima najviše ulja od svih leguminoza, manje se koristi za prehranu stoke. Po kvaliteti bjelančevina jednaka je proizvodima životinjskog porjekla (jer sadrži esencijalne amino kiseline). Soja se treba koristiti kuhana (jer sirova sadrži antitripsin pa se bjelančevine zbog toga ne mogu koristiti u probavnom sustavu). b) LUPINA – od svih leguminoza najbogatija je bjelančevinama c) GRAH, GRAŠAK, GRAHORICA I BOB 2) ULJANE POGAČE I SAČMA – Dobiva se od sjemenki suncokreta, soje, kikirikija, uljane repice, pamuka, a rijeđe se koristi u prehrani životinja. – Sve uljarice imaju veliku energetsku vrijednost i bogate su bjelančevinama III. BJELANČEVINASTI KONCENTRATI ŽIVOTINJSKOG PORJEKLA – Dobivaju se preradom ribe, mesa i mlijeka. Bogati su bjelančevinama, vitaminima i mineralima. Obvezni su u prehrani mladih životinja, a kod odraslih bitni su u prehrani peradi i svinja. To su: 1. RIBLJE BRAŠNO – dobiva se od riba koje ostaju u proizvodnji ribljeg ulja i ribljih konzervi. Te ribe se kuhaju, cjede, prešaju i suše. Riblje brašno bogato je bjelančevinama (do 70%). Puno kvalitetnih bjelančevina, ima i esencijalnih amino kiselina, vitamina A, B, D12. Može imati maksimalno 10% masti. 2. MESNO BRAŠNO – dobiva se kuhanjem, sušenjem i mljevenjem mesa i unutrašnjih organa životinje. U kafilerijama se uginule životinje prerađuju u mesno brašno, nema vitamina A i D. 3. MESNO-KOŠTANO BRAŠNO – dobiva se preradom cijele lešine 4. KRMNO BRAŠNO – kuhana, osušena i mljevena krv zdravih životinja. Nema sve esencijalne amino kiseline 5. MLIJEKO U PRAHU – dobiva se sušenjem svježega mlijeka. Koristi se kao obrano mlijeko, kao dodatak smjesama za perad i telad. KRMNE SMJESE – u tvornicama stočne hrane krmne smjese se proizvode miješanjem različite krme. Izuzetak su konji i preživači jer je njima osnova u obroku voluminozno krmivo, a krmna smjesa služi im samo kao dodatak. 1. KOMPLETNE KRMNE SMJESE – u njima ima najviše ugljikohidratnih koncentrata do 80%, a bjelančevinastih koncentrata do 25%, a minerala svega 5%. Služe samo za perad i svinje. 2. SUPERKONCENTRATI ILI DOPUNSKE SMJESE – Nikada ne sadrže žitarice, već samo bjelančevinasta i mineralna krmiva. Ne daju se same, već u obrok koji sadrži žitarice. 3. PREDSMJESE ILI PREMIKSI – služe kao dodatak kompletnoj krmnoj smjesi i superkoncentratima. Mogu biti: a) Mineralne predsmjese b) Vitaminski c) Vitaminsko-mineralni |
