25.11.2008., utorak
PATOLOGIJA
|
Patologija je nauka o bolesnim procesima ili bolesnim zbivanjima. Patologija se u nastavnom procesu dijeli na opću i morfoološku patologiju. Opća patologija proučava, upoznaje, raščlanjuje pojedine manifestacije koje stvaraju složene pataloške promjene na pojedinim organima ili cijelom organizmu. Morfoologija daje odgovor na pitanja kakve se promjene javljaju na pojedinim organima i kakav je njihov oblik. POČETAK, RAZVOJ I TIJEK BOLESTI Početak bolesti može uslijediti odmah nakon djelovanja agensa (uzročnika) na organizam. Vrijeme od ulaska uzročnika u organizam do izbijanja prvih znakova bolesti naziva se inkubacija. Prema trajanju inkubacije, bolesti se dijele na: - perakutne – inkubacija traje 1 dan - subakutne – inkubacija traje 7 dana - akutne – inkubacija traje 14 dana - subkronične – inkubacija traje 21 dan - kronične – inkubacija traje preko 21 dan Prema rasprostranjenosti pataloškog procesa u organizmu govorimo o općim ili difuznim i lokalnim ili fokalnim žarištima oboljenja. Oboljenje iz lokalnog procesa može se proširiti po cijelom organizmu ili od početka može zahvatiti cijeli organizam i tada se govori o generalizaciji procesa (generalizacija diseminacije). Uzroci bolesti dijele se na unutarnje i vanjske. U unutrašnje uzroke ubrajaju se konstitucija, kondicija, dispozija, otpornost i nasljeđivanje. Konstitucija je induvidualna sposobnost reagiranja na podražaj. Kondicija je neznatna i kratkotrajna sposobnost odstupanja tjelesnih osobina. Kondicija je neznatna i kratkotrajna sposobnost odstupanja tjelesnih osobina. Dispozija označava sklonost prema oboljenju. Otpornost podrazumijeva prirođenu ili stečenu. Kod aktivnog imuniteta organizam aktivno stvara specifična protutijela (antitijela) za određeni antigen, a pasivni imunitet stvara se prenošenjem protutijela pomoću krvi ili krvnog seruma visokoimune životinje na drugu životinju. Nasljeđivanje je prenošenje osnovne morfoološke, funkcionalne i kemijske osobine sa roditelja na potomstvo. Vanjski uzroci bolesti mogu biti fizikalni, kemijski i biološki. Fizikalni se dijele na mehaničke ili traumatske, termičke ili toplotne, aktinične ili radioaktivne i električne. Kemijski uzročnici mogu biti alimentarni, toksični i uzročnici koji nastaju zbog promjene u sastavu tlaka i zraka. Biološki uzročnici su bakterije, virusi, rikecije, gljivice i paraziti. FIZIKALNI UZROCI BOLESTI - mehanički uzroci bolesti nastaju prekidom kontinuiteta tkiva - rana - mehaničko djelovanje može biti tupom ili oštrom silom - posljedice tupe sile su – naboj ili nagnječenje – contusio (kontuzijo) – potres – commotio (komocijo) – mrvljenje – conquasatio (konkvascijo) – prsnuće – ruptura – prijelom – fractura (fraktura) – istegnuće – distensio (distenzijo) – uganuće – distorsio (distorzijo) – iščašljenje – luxatio (luksacijo) U skupinu posljedica tupe sile spadaju i raznovrsna unutarnja krvarenja koja mogu biti u obliku: – podljeva – sufesija – nakupljenja krvi u slobodnim tjelesnim prostorima – hematom Krvarenja mogu biti iz nosa – epistaxis, u pluća – hemoptoje, krvavo mokrenje – hematurja, u grudnu šupljinu – hemathorax, u abdomen – hemoabdomen, u scrotum – hemoatocele, u osrčje – hemopericardium. Djelovanjem oštre sile na prekid kontinuiteta tkiva nastaju razne vrste rana kao što su: – ubodna – vulnus punktum – rezna – vulnus cisum – ugrizna – vulnus morsa – razderotina – vulnus laceratum – prostrelna – vulnus klopedarija – rana od nagnječenja – vulnus kontusum TERMIČKI UZROCI BOLESTI - štetno djelovanje topline može biti opće i lokalno Opće djelovanje topline može biti kada se organizam pregrijava najčešće ljeti i to u transportu ili u prenatrpanim stajama kada je ventilacija slaba, a temperatura visoka. Klinički znakovi toplotnog udara su: ubrzani rad srca, površno i plitko disanje, grčevi, cijanoza, jako znojenje. Sunčanica nastaje direktnim djelovanjem sunčevih zraka na glavu posebice u potiljak, naročito kod konja, a klinički znakovi su nesiguran hod, teturanje, znojenje, ubrzani rad srca i smrt sa znakovima grča. Lokalno djelovanje topline prolazi 4 stupnja ili faze: 1. stupanj – eritem ili crvenilo 2. stupanj – stadium vezikulozum ili nastajanje mjehurića 3. stupanj – stadium krustozum ili nastajanje kraste 4. stupanj – stadium karbonifikacijoniz ili pougljenja - životinje isto kako su osjetljive na toplinu, tako su i na hladnoću - djelovanje hladnoće može biti općenito i lokalno Kod općenitog djelovanja hladnoće javlja se drhtavica, ubrzani rad srca i ako tjelesna temperatura padne ispod 30ÚC nastaje smrt, a lokalno djelovanje nastaju ozebline, najosjetljivije su uške, rep, nos, šape, prsti AKTINSKI UZROCI ILI ZRAČENJE - najosjetljivija tkiva spolnih žlijezda, crijeva, limfnog tkiva, paremhinski organi - osim sunčanih zraka na tijelu negativno djeluju i rengenske zrake ELEKTRIČNI UZROCI BOLESTI - na organizam djeluju dvojako, biopozitivno i bionegativno - biopozitivno djelovanje nastaje pri pražnjenju naboja električne struje (npr. Kod udara groma ili u dodiru električnog voda, a bionegativno djelovanje ovisi o otporu tkiva i vidi se ulazna i izlazna točka struje OBOLJENJA ZBOG NEDOSTATKA VITAMINA Zbog nedostatka vitamina javljaju se bolesti koje se nazivaju hipovitaminoze i avitaminoze. Smanjena količina vitamina uzrokuje hipovitaminozu, a zbog potpunog nedostatka vitamina javlja se avitaminoza. Uloga vitamina je poput enzima i oni učestuju u izgradnji i u procesima razgradnje u organizmu. Avitaminoza u pravilu dovodi do smrti, a hipovitaminoza dovodi do smanjenja reprodukativne sposobnosti. Vitamini se dijele na topive u vodi i mastima. U vodi se dijele vitamini C i B, a u mastima A, D, E i K. A ili AKSTEROFTOL odgovoran je za funkciju epitela. D odgovoran je za resorpciju kalcija. E ili TOKOFEROL je aksadans i štedi kisik u organizmu, njegov nedostatak uzrokuje koštanu degeneraciju. K – njegov nedostatak uzrokuje poremetnju u grušanju krvi. B ili ANEURIN pomaže oksidativne procese u organizmu. B2 ili RIBOFLAVIN – njegov nedostatak uzrokuje upalu kože PP FAKTOR – sprečava nastavak pelagre (upala kože). B6 ili PIRIDOKSIN – njegov manjak usporava rast i organizam ima sklonost infekciji. PANTOTENSKA KISELINA – njen manjak uzrokuje degeneraciju jetre H ili BIOTIN – uzrokuje manjak nesivosti. B12 ili FOLNA KISELINA – dovodi do poremetnje krvne slike B KOMPLEKS ili KOLIN – regulira funkciju živčanog sustava C ili ASKORBINSKA KISELINA – njen manjak dovodi do krvarenja u ustima OBOLJENJA ZBOG NEDOSTATKA MINERALA Nedostatak minerala uzrokuje nastran apetit ili alotriofagiju. Nedostatak joda uzrokuje gušavost. Nedostatak kalcija uzrokuje rahitis i osteomalacije. TOKSIČNI UZROCI BOLESTI Toksine proučava toksikologija. Toksini mogu nastati kao produkt metabolizma i izazvati autointoksikaciju. Toksini mogu biti unjeti u organizam iz vanjskoga svijeta pa se nazivaju egzotoksini i oni se dijele na anorganske i organske. U anorganske toksine ubrajamo: arsen, kobalt i cink, a u organske: razni otrovi (zmijski), otrov od gljivica, alkohol, kofein, pesticidi, nikotin, herbicidi… BIOLOŠKI UZROCI BOLESTI Infekcija je prodor mikroorganizama i mikroorganizma u makroorganizam, uz oštećenje tkiva i stanica, popraćeno upalnim, funkcionalnim i morfoološkim promjenama. Ako dođe do bakterijske infekcije u neživom organizmu ili neživoj prirodi govorimo o kontaminaciji . Bakterije dijelimo na: aerobne – koje za svoj rast koriste kisik i anaerobne – koje za svoj rast trebaju malo kisika ili nimalo. Osim ovih dviju vrsta bakterija postoje i fakultativno aerobne koje za svoj rast u normalnoj koncentraciji kisika rastu, ali za njihov opstanak nije potreban kisik. Infekcija može biti primarna, sekundarna, terminalna i latentna. Primarna je ako organizam 1 puta reagira na neku vrstu mikroorganizma. Sekundarna je kad djelovanje organizma uvjetovano drugim štetnim utjecajem. Terminalna se javlja pred kraj neke bolesti. Latentna je kad mikroorganizmi prođu u makroorganizam, izazivaju oštećenja u makroorganizmu ali su skriveni znakovi bolesti. Teritorijalno širenje bolesti javlja se kao enzootia a to je kad je bolest ograničena na manje područje. Epizootia – bolest se širi brzo na većem području. Panzootia – kad se bolest širi na čitave pokrajine Infekcija se može širiti u organizmu: - alimentarno – preko hrane - aerogeno – preko zraka - koitalno – spolnim putem - dijaplacenarno – preko posteljice za vrijeme trudnoće - galaktogeno – preko mlijeka - urageno – preko mokraće - germinalno – preko kokšjih jaja REGRESIVNI PROCESI Regresivni procesi dijele se na degeneraciju ili distrofiju, poremećaj pigmenta, poremećaj soli, nekrozu ili smrt stanice. Degeneracija je poremećaj ravnoteže između izgradnje i razgradnje organizma. Promjene kemijskog sastava odnosi se najčešće na bjelančevine, ugljikohidrate, masti i mineralne tvari. Promjene strukture stanice odnosi se na protuplazmu, jezgru i međustaničnu supstanciju. Distrofije mogu biti reverzibilne ili ireverzibilne. Reverzibilne promjene su akomodacija (prilagodba) stanica, patološki rast ili poremećeni metabolizam stanica. U ireverzibilne promjene ubraja se smrt stanica ili nekroza. Distrofija može zahvatiti samo jednu stanicu, jedno tkivo, ali i cijeli organizam. Najlakši stupanj distrofije je atrofija. Atrofija je smanjenje organa ili cijelog organizma koji je dosegao svoju normalnu veličinu. Atrofija je ekstrauterini proces (nakon poroda) za razliku od hipoplazija intra uterini proces na tkivima i organima koji nisu dosegli svoju normalnu veličinu. Atrofija može biti fiziološka, staračka, kompresivna, kahektična, fizikalno-kemijska…itd. Morfološka podjela može biti: 1) Atrofija 2) Poremećaji metabolizma bjelančevina 3) Poremećaji sadržaja mukoida 4) Poremećaji sadržaja glikogena 5) Poremećaji sadržaja lipida 6) Poremećaji pigmentacije 7) Poremećaji sadržaja soli 8) Nekroza (smrt stanica) POREMEĆAJI METABOLIZMA BJELANČEVINA Mutno bubrenje naziva se još i parenhimatozna distrofija jer promjene nastaju na parenhimatoznim organima (jetra, bubrezi i srce). Hidropsna distrofija je poremećaj tekućina a uzrok je poremetnja osmotskog tlaka u stanici. Hijalina distrofija je taloženje homosupstance između vezivnih vlakana. Voštana distrofija zahvaća mišičje. Mišičje je zrnastog izgleda i podsjeća na pileće meso. Amiloidna distrofija je taloženje škroba u međustanične prostore vezivnog tkiva. Patološko orožnjavanje je povećano stvaranje rožine kad to ne smatramo fiziološkim orožnjavanjem. Patološka orošnjavanja jesu: hipokeratoza, hiperkeratoza, keratodistopija, patološko orožnjavanje na mjestima gdje normalno nema višeslojnog pločastog epitela. POREMEĆAJ PIGMENTACIJE Pigmenti su supstance koji se talože u tkivima i imaju vlastitu boju. Prema podrijetlu dijele se na endogene (autohtone, unutarnje, vlastite) i egzogene (vanjske) koji su unešeni u organizam iz vanjskoga svijeta. Egzogeni pigmenti su različite čestice koje uđu u organizam preko dišnog ili probavnog trakta. Najprosranjeniji su u plućima antrakoza – taloženje ugljene prašine, halikoza – taloženje kamene prašine, sideroza – taloženje željezne prašine, tabakoza – taloženje prašine duhana. Endogeni pigmenti dijele se: a) Anhemoglobinogeni b) Hemoglobinogeni Anhemoglobinogeni su: melanin, lipofuscin i ceroid. Melanin je pigment koji se normalno nalazi u koži, dlaci, sluznicama, kopitu…itd. Povećanje melanina najuočljivije je kod bijelih ljudi i bijelih svinja. Lokalno nakupljanje melanina očituje se kao madež. Melanin se može naći i u organima koji ga normalno ne sadrže i to se zove pigmentna heterotopija. Smanjenje pigmenta može biti stečeno (albinizam) ili ako je nestajanje pigmenta u obliku bijelih pjega (vitiligo). Zbog nagomilavajna pigmentnih stanica melanofora u području lopatice, limfnih čvorova, anusa i leđa mogu nastati tumori (melanomi). Lipofuscin je žuti starački pigment. On je produkt metabolizma u starih životinja. Ceroid je žuto-smeđi pigment nepoznatoga kemijskog sastava. Pojavljuje se u masnome tkivu i dovodi se u vezu sa manjkom vitamina E. Hemoglobinogeni su: hemosiderin, hematoidin i žučne boje. Hemosiderin je pigment koji sadrži željezo. U patološkim slučajevima dovodi do pojačanja hemoglobina u krvi. Hematoidin je pigment koji ne sadrži željezo a javlja se u krvi 3-4 dana nakon opsežnog krvarenja. Žučni pigmenti su bilirubin i bilverdin. Poremećaji u stvaranju i izlučivanju žuči mogu dovesti do prijelaza žučnih boja u krv što se naziva cholaemia, radi čega nastaje žutica (icterus). Obzirom na patogenezu razlikujemo 3 vrste žutice: 1) Retencijona – zastojna 2) Hemolitička – zbog raspada eritrocita 3) Hepatogena Retencijona žutica je mehanička koja nastaje zbog pritiska tumora, kamenaca ili parazita na žučne vodove. Hemolitička je posljedica raspadanja eritrocita, pa hepatociti nisu u stanju stvoreni bilirubin 1. pretvoriti u bilirubin 2., pa dio bilirubina prelazi u krv i tkiva. Hepatogena je posljedica oštećenja parenhima jetre. POREMEĆAJ SADRŽAJA SOLI Poremećaj se očituje smanjenjem ili taloženjem soli a odnosi se na smanjenje soli kalcija i soli mokraćne kiseline. Smanjenje kalcijevih soli naziva se hipokalcinoza, a može biti opća ili lokalna. Lokalna hipokalcinoza je kod karijesa zuba, a opća kod rahitisa i osteomalacije. Taloženje soli mokraćne kiseline naziva se uratna dijateza, a nastaje kao poremetnja purina. U tijelu može doći do taloženja pravih i lažnih kamenaca (kseudo). Pravi kamenci se nazivaju konkrementi, to su čvrste slijepljene, okamenjene tvorbe koje leže u šupljim prostorima sekrecijskih organa ili izvodnim kanalima. Sastoje se od kloridnih čestica i kristala organskih tvari i anorganskih soli. Osnovu za nastanak kamenca čini ˝strano tijelo˝. U prave kamence ubraja se i zubni kamenac koji je dosta čest u pasa i konja. Lažni kamenci se nazivaju pseudokonkrementi, to su tvorevine različitog porijekla, građe i nastanka. Dolaze kao bezoari i konglobati, a nastaju sljepljivanjem životinjskih dlaka ili biljnih vlakana. Prema postanku dijele se na: a) Trihozoobezoare, životinjskog porijekla, a čine ih klupka dlake u predželucima, želucu i debelom crijevu. b) Trihofitobezoare, biljnog porijekla. c) Konglobate, nastale od slijepljenih i neprobavljenih dijelova hrane. d) Koprolite, koje čine isušeni i stvrdnuti feces u debelom crijevu. POREMEĆAJ SADRŽAJA GLIKOGENA Poremećaj glikogena očituje se kao povećanje ili smanjenje glikogena ili kao pojavljivanje na mjestima gdje ga normalno nema. Smanjenje glikogena nastaje kod gladovanja, tjelesnih napora, i kod šećerne bolesti, ali se zato kod šećerne bolesti povećava šećer u krvi i mokraći. POREMEĆAJ SADRŽAJA LIPIDA Do poremećaja dolazi u sljedećim slučajevima: kod oteženog izlučivanja žuči, poremetnje prenošenja masti iz masnih depoa i kod poremetnje unošenja masti hranom. Ovi poremećaji mogu dovesti do: a) Masne infiltracije b) Masne degeneracije c) Lipoidoze Masna infiltracija je patološka pojava abnormalnog nakupljanja masti u masnim stanicama. Najčešće u jetri, bubrezima, tjelesnom mišičju i nuzbubrežnoj žlijezdi. Uzrok tome je preveliko unošenje i njena potrošnja masti. Masna degeneracija je nakupljanje masti u oštećenim stanicama. Lipoidoza je pojava poremećaja lipida u kojem dolazi do taloženja kolesterola. Najčeše se javlja u moždanim komorama kao posljedica upale. POREMEĆAJ SADRŽAJA MUKOIDA Mukoidi su mukopolisaharidi a predstavljaju spojeve polisaharida i bjelančevina. Oni su sluzave tvari, a prema porijeklu dijele se na: epitelnu sluz i vezivno tkivo. NEKROZA Nekroza je lokalna smrt u živom organizmu. Može biti fiziološka i patološka. Fiziološka nekroza je perutanje, promjena mliječnih zuba (ispadanje), sušenje pupčane vrpce i dr. Uzroci patološke promjene su: prestanak dotoka krvi, mehanički uzroci, kemijski uzroci, fizikalni uzroci, bakterije i njihovi toksini, gljivice i paraziti. Prema mikroskopskom izgledu razlikujemo tri oblika nekroze: a) Koagulacijska nekroza b) Kolikvacijska nekroza c) Gangrena Koagulacijska nekroza ili suha nekroza nastaje zgrušavanjem i stvrdnućem nekrotičnog tkiva. Nekrotično tkivo nastaje u tkivima bogatim bjelančevinama, a siromašnim mastima. Dolazi u jetri, srcu i bubregu. Posebna vrsta koagulacijske nekroze je kazeozna nekroza kod tuberkuloze. Kolikvacijska nekroza je vlažna nekroza. Nastaje zbog razmekšavanja i fermentacije tkiva i njene razgradnje. Javlja se u tkivima bogatim tekućinama. Gangrena je promjena nekrotičnog tkiva pod utjecajem vanjskih faktora, a može biti suha ili vlažna. Suha gangrena nastaje zbog odavanja tekućine i podsjeća na uštavljenu kožu. Vlažna gangrena ili truležna gangrena nastaje pod utjecajem truležnih anerobnih mikroorganizama koji prodiru u mrtvo tkivo. Mrtvo tkivo je kašaste, sivozelene boje i smrdljivog mirisa. Ako u gangrenoznom procesu sudjeluju bakterije koje stvaraju plin nastaje plinska gangrena. ISHOD I POSLJEDICA NEKROZE Oko nekrotičnog tkiva dolazi do aktivne upale pa se na granici između mrtvog i zdravog tkiva javlja crvena linija – demarkacijska linija. Treći dan počinje stvaranje mladoga vezivnog tkiva pa dolazi do vezivnotkivne demarkacije, ako nekrotično tkivo nije bilo otopljeno i resorbirano. Ako je nekroza velika a mlado granulacijsko tkivo ne može u potpunosti nadomjestiti nekrotično, tada se stvara vezivnotkivna kapsula. Kapsula u potpunosti može biti odvojena od nekrotičnog tkiva, a to se naziva sekvestracija. Ako se u kapsuli talože kalcijeve soli to se onda naziva sarkofag. PROGRESIVNI PROCESI Progresivni procesi daju organizmu povoljne uvjete u borbi za opstanak. Rezultat progresivnih procesa je prilagođavanje organizma i organa novonastalim patološkim uvjetima. U progresivne procese ubraja se: a) Regeneracija – obnavljanje izgubljenog tkiva tkivom iste vrste b) Organizacija – obnavljanje izgubljenog tkiva vezivnim tkivom c) Akomodacija – prilagođavanje tkiva novonastalim uvjetima d) Transplantacija – presađivanje tkiva Regeneracija može biti fiziološka i patološka. Fiziološka – redovita naknada i trošenje npr. epitela, dlaka, kopita, rožine… Patološka nastaje nakon gubitka neke određene patološke promjene. U sisavaca i ptica nadomjestuju se samo stanice i tkiva. Organizacija je proces granulacije, a zadaća joj je da razgradi, odstrani i nadomjesti propalo tkivo. Akomodacija je prilagodba, može biti na jedan od ovih načina: transformacija, hipertrofija, hiperplazija i metaplazija. - Transformacija je promjena građe tkiva na nove funkcionalne uvjete. - Hipertrofija je povećanje mase ili organa bez umnožavanja broja stanica. - Hiperplazija je povećanje organa, ali stvaranjem novih stanica. - Metaplazija je pretvaranje jedne vrste tkiva u drugu. Transplantacija je presađivanje, odnosno prenošenje komada tkiva ili organa na isti ili na drugi organizam. Prema primaocu transplantaciju dijelimo na: - Autoplastiku – kad je davalac i primalac isti organizam - Hemoioplastiku – prenošenje s jedne životinje na drugu, ali iste vrste - Heteroplastiku – prenošenje s jedne životinje na životinju druge vrste - Aloplastiku – ugradnja zlata, slonovače, plastike i dr. u organizam. Transfuzija je transplantacija tekućine. POREMEĆAJI CIRKULACIJE Poremećaji cirkulacije nazivaju se disciklije. Disciklije se dijele na: 1) Ishemiju 2) Hiperemiju 3) Krvarenje 4) Infarkt 5) Trombozu 6) Emboliju 7) Metastazu Ishemija ili malokrvnost. Uzroci su mnogobrojni, a najčešći je uzrok sprječenost dovoda krvi. Sprječenost može biti uzrokovana pritiskom tumora, parazita, trombozom i embolijom. Hiperemija ili punokrvnost. Nastaje ako u određeno područje dolazi više krvi ili iz dotičnog područja kroz vene otječe manje krvi. Postoji nekoliko vrsta hiperemija i to: arterijska, venska, stazna i mješovita. Arterijska hiperemija može nastati kao posljedica neuroza. Znaci arterijske hiperemije su da je hiperemično područje svjetlocrveno, područje je temperirano, osjeća se pulzacija, a radi izlaska tekućine u okolno tkivo, tkivo nabrekne i postaje vlažno. Venska hiperemija nastaje kao posljedica poremetnje u malome krvotoku. Tkivo je plavičasto, slabije temperature, optok krvi je sporiji, a organi su teži i veći i konačno može nastati distrofija. Staza je potpuno zaustavljanje cirkulacije krvi na određenom mjestu. Mješovita hiperemija je venska i arterijska, a on najčešće nastaje kod uspona na visinu. Krvarenje ili ekstravazacija je isticanje krvi iz žila bilo u tkivo, u šupljine ili na površinu tijela. Krvarenje može biti vanjsko i unutrašnje, vensko, arterijsko, krvarenje iz srca i parenhimskih organa i kapilarno. Razlikujemo još 3 vrste krvarenja: - reksinsko – iz oštećenih krvnih žila - diapedezinsko – iz prividno oštećenih krvnih žila - diabrozinsko – iz nagriženih krvnih žila Infarkt je nekrotično tkivo koje je zatvorilo manju krvnu žilu koja je opskrbljivala određeni dio organa ili tijela. Prema promjenama u pogođenom tkivu infarkt može biti anemični i hemoragični. Hemoragični infarkt je najčešći u plučima, crijevima, a ponekad i u slezeni, jetri i bubrezima. Tromboza je grušanje krvi u krvnim žilama u živom organizmu, odnosno stvaranje čvrstih masa od sastavnih djelova krvi. Takva stvorena masa naziva se tromb. Za nastanak tromboze potrebni su neki preduvjeti kao što je oštećenje krvne žile. Prema građi razlikujemo: crveni, bijeli, hijalni i mješoviti tromb. Razlika između tromba i koaguluma je u tome što se tromb drži krvne žile, suši je, mutan, neelatičan, i prhke konzistencije (drobi se), dok je koagulum vlažan, elastičan, sjajan i gladak. Embolija je prenošenje neke strane čestice uz pomoć krvi s jednog mjesta na drugo, na kojem ta čestica zbog svoje veličine začepi određenu krvnu žilu. Taj čep se zove embolus. Embolus može biti tromb, parazit, masna kapljica, mjehurić zraka, tumorska stanica, itd. Metastaza je svako prenošenje bilo kojeg materijala s jedog mjesta na drugo, krvnim ili limfnim putem. Razlika između metastaze i emblije je u tome da se kod metastaze krvna žila ne začepi mehanički već na mjestu zaustavljanja čestice stvara isti patološki proces iz kojeg je čestica potekla. POREMEĆAJI CIRKULACIJE TEKUĆINA Tekućina koja se cijedi naziva se transudat. On je proziran, žučkast poput bijelog vina i sadrži manje bjelančevina. Nakupljanje tekućine u tkivu naziva se edem. Edematozno tkivo je otečeno, hladetinasto, manje ili više temperirano. Edemi se prema uzroku i lokalizaciji dijele na: 1) stazni 2) upalni 3) toksični 4) bubrežni 5) plučni 6) marantični – zbog gladovanja 7) vakatni – nakupljanje tekućine na mjestu smanjenja tkiva UPALA Upala (inflamatio) je kombinirani, tkivni, obrambeni reaktivni proces, kao reakcija organizma na različite štetne utjecaje (nokse). Upalni proces očituje se trijadom a to je: 1) Alteracija je promjena (oštećenje, nekroza) tkiva 2) Eksudacija je izlaženje tekućine 3) Proliferacija je bujanje tkiva Upali prethodi oštećenje tkiva ili alternacija. Oblik upalnih procesa te trajanje upale ovise o količini nokse (uzročnika), o strukturnim i biokemijskim obilježjima pogođenog tkiva. Zadatak upale je ograničiti lokalno oštećenje tkiva izazvanog noksom. Osim trijade upalni proces ima 5 osnovnih simptoma i to: 1) rubor – crvenilo 2) tumor – oteklina 3) dolor – bol 4) calor – toplina 5) functio laesa – poremećena funkcija OSNOVNI PROCESI UPALE Osnovni procesi reakcije koje nastaju u ranoj fazi upale jesu: a) promjena lumena krvnih žila i protoka krvi b) povećanje permeabilnosti krvnih žila c) athezija, emigracija i kemotaksija leukocita Nastajanje upalnih smetnji uzrokovano u krvotoku dovode do napuštanja leukocita i monocita kroz središte krvotoka te oni ulaze u rubnu struju krvi i pri tome neprekidno udaraju u stijenke krvnih žila te ostaju priljepljeni uz endotel krvnih žila i ta pojava se naziva athezija. Nakon athezije veći broj leukocita prolazi kroz stijenku venula u ekstravaskularno tkivo i to se naziva emigracija. U tkivu leukociti putuju do upalnog područja gdje obavljaju obrambene funkcije. To putovanje upravljano kemijskim supstancijama zove se kemotaksija. PODJELA, NAZIVI I OBLICI UPALE Prema trajanju upale se dijele na: perakutne, subakutne, akutne, subkronične i kronične. Akutne upale se očituju eksudativnim procesima, a kronične se očituju proliferacijom različitih stanica. Nazivi upala u medicinskoj terminologiji tvori se tako da se na izvorni latinski ili grčki naziv tkiva doda nastavak –itis, npr.: hepatitis, bronhitis, orhitis… Prema patoanatomskim očitovanjima, upale se mogu podijeliti na dvije velike grupe: 1) NESPECIFIČNE – a) serozna egzodativna upala b) kronična proliferativna upala c) akutne i kronične i neproliferativna upala 2) SPECIFIČNE – gramulomatozne (tuberkuloza, aktinomikoza, sahagija, botriomikoza, bruceloza, paraziti) Eksudativne kronične upale dijele se na: a) serozne eksudativne b) fibrinozne c) gnojne eksudativne d) hemoragične e) gangrenozne Serozna upala je često samo početni stadij druge teže upale. Nastaje prije svega na koži, sluznicama i serozama. Eksudat po svom sastavu odgovara otprilike krvnom serumu. Fibrinozna upala – Kod ove upale je tekućina koja izađe iz žila bogata fibrinogenom da se eksudat gruša. U području sluznica uz tu upalu nastaje i tkivna nekroza, pa se prema količini fibrinskog eksudata i opsegu tkivne nekroze ova vrsta obje upale stvara pseudomembrane. Kod krupozne upale ispod pseudomembrana oštećenja tkiva su plitka dok do diferoidne su oštećenja duboka i eksudat se gruša i u nekrotičnom tkivu. Gnojna upala – Eksudat je kod čistih gnojnih upala sastavljen od neutrofilnih granulocita, dok se druge stanice, krvna tekućina i fibrin pojavljuju u malim količinama. Gnojna upala seroznih prevlaka zove se empyema, a nakupljanje gnoja u novonastalim šupljinama zove se apsces (abscessus), a gnojno prožimanje tkiva flegmona (phlegmone). Nezreli apsces ima dvije membrane, i to vanjsku vezivnotkivnu i unutrašnju piogenu koja po svojoj građi odgovara mladom grnulacijskom tkivu. Hemoragična upala – U primarno nastalome seroznom, fibrinoznom i gnojnom eksudatu prepoznaje se obilje krvnih stanica – eritrocita. Gangrenozna upala – Ova upala nastaje ako u procesu upale sudjeluju bakterije truljenja, pa eksudat i nekrotično tkivo zaudaraju na raspad bjelančevina. Upalno tkivo je smeđe ili mutno do sivo prljave boje. KRONIČNA PROLIFERATIVNA UPALA Kronična proliferativna upala nadovezuje se na akutnu eksudativnu upalu. Prepoznaje se po lokalnom bujanju vezivnotkivnih stanica i stvaranju malih krvnih žilica. Tako stvoreno tkivo zove se granulacijsko tkivo. Zadatak granulacijskog tkiva je ograničenje oštećenog tkiva, sprječavanje širenja upalnog procesa na zdravo tkivo. UPALE SA STVARANJEM GRANULOMA – GRANULOMATOZNE UPALE Granulomi su tvorbe građene od raznih upalnih stanica vezivnog tkiva i vlakana te degenerativno nekrotičnog tkiva. Uzroci ovih upala mogu biti bakterije, gljivice, paraziti, kao i sitna strana tijela koja uđu u organizam. Upale koje tvore granulome nazivaju se specifične upale. 1) TUBERKULOZA Tuberkuloza se pojavljuje u svih vrsta sisavaca i ptica, a uzrokuje ju bakterija Mycobacterium tuberculosis u ljudi, pasa i goveda, kao i u drugih sisavaca tuberkulozu može izazvati bakterija Mycobacterium bovis, a u ptica Mycobacterium avium. Prema vrsti životinje i uzročnika, nastat će eksudativni ili proliferativna tuberkuloza. 2) AKTINOMIKOZA Aktinomikoza je kronična eksudativno proliferativna upala karakteristična po nalazu »druza« u gnojnim žarištima. Uzročnik gljivice je aktonomices. Najčešće se pojavljuje u goveda i svinja uzročnik Actinomyces bovis. Uzrokuje aktinomikozu koštanih dijelova glave goveda i vimena svinje. U histološkim preparatima mogu se u gnojnim čvoroćima uočiti radijalno smještene crvene druze. Makroskopski se na glavi mogu naći manji ili veći čvorovi koji mogu fistulirati. 3) SAKAGIJA Bolest je zoonoza. Uzročnik je Pseudomonas mallei. Može se pojaviti u eksudativnom i proliferativnom obliku. Infekcija je alimentarna, a mjesto infekcije je limfno tkivo ždrijela. Značajka je ove bolesti da središte čvorića čini detritus propalih leukocita. Nakon prskanja čvorića zaostaju zaraslice, koje liče kristalićima leda na staklu a uočljive su na sluznici nosa. 4) BOTRIOMIKOZA Botriomikoza se očituje kroničnim apscedirajućim (apsces) granulomatoznim promjenama u konja. Uzročnik je Staphylococcus aureus. Nakupine streptokoka (koka) međusobno su povezane tankom mukoidnom ovojnicom u grozdove. Posebice kastracijskih rana pastuha, može se pojaviti u vimenu kobila i krmača. 5) BRUCELOZA Bruceloza je bolest koju u goveda izaziva Brucella abortus, u ovaca i koza Brucella melitensis, u svinja Brucella suis i u pasa Brucella canis. Brucele su patogene i za ljude. Zarazne su i izazivaju pobačaj. TUMORI Tumori su novotvorevine za koje se upotrebljavaju različiti nazivi. Točan naziv je »blastoma« ili novotvorevina, što označava kvrgasto bujanje. Tumor je lokalno, atipično, autonomno, neprestano i nesvrsishodno bujanje tkiva. Tumor je građen od strome (podloge) i parenhima – glavnoga karakterističnog dijela tumora. Tumor može rasti na jedan od ova tri načina: 1) Ekspanzivno – povećanje tumora na račun njegova razmnožavanja u centru, raste prema periferiji 2) Infiltrativno – tumor na periferiji stvara izdanke koji onda rastu u okolinu 3) Apoziciono – na centralni dio tumora talože se tumorozne stanice iz okoline Tumori mogu biti zreli pa se još nazivaju dobroćudni, benigni ili homologni, koji su obično sitni, oštro ograničeni, kuglasti, rastu ekspanzivno i nisu štetni. Tumori mogu biti i nezreli, oni se još nazivaju zločudni, maligni ili heterologni, koji su obično veći, rijetko ograničeni, nepravilna oblika i mekše konzistencije, a rastu infiltrativno, tvore metastaze i stvaraju recidive. Metastaze tumora mogu se širiti preko limfotoka, krvotoka, kontaktno, kirurškim zahvatom i mješovitim putem. Uzroci nastanka tumora su nepoznati. Maligni tumori epitelnog tkiva nazivaju se karcinomi, a vezivnog tkiva sarkomi. NAKAZE Nakaze ili monstra su urođene mane građe tijela i njihovih organa. Kad je cijeli organizam pretvoren u nakazu govorimo o monstrumu, a ako se radi o nepravilnostima manjih dijelova tijela ili organa govorimo o anomalijama. RAZUĐIVANJE ŽIVOTINJA Razuđivanje (seciranje, obdukcije) životinja može se podijeliti u 5 osnovnih faza: 1) Otvaranje lešina i pretraga organa po određenom sistemu 2) Primjena dopunskih pomoćnih metoda (histološka, bakteriološka, parazitološka i toksikološka pretraga) 3) Stvaranje dijagnoze na osnovu nalaza svih obavljenih pretraga 4) Pohranjivanje materijala radi sudskog dokazivanja 5) Neškodljivo uklanjanje lešine i otpadaka Prilikom svakog razuđivanja treba imati na umu sljedeće momente: 1) da se seciranjem ne stvore uvjeti za širenje bolesti, 2) da se osoblje koje pomaže pri radu ne inficira i 3) da se sam obducent pri radu ne inficira. Lešina se prije obdukcije mora fiksirati na leđima. U terenskim uvjetima to se radi na tlu i lešina se učvršćuje raznim predmetima, u dvorani se obdukcija vrši na stolu. Obavezna zaštita za obducente su ogrtač, rukavice, čizme (gumene) i pregača. Za svu tu zaštitnu opremu vrijedi pravilo da se smije upotrebljavati samo pri seciranju odnosno ne smije se koristiti u druge svrhe. Pribor i instrumente sačinjavaju dva mesarska noža, skalpel, nož za parenhimske organe, škare za kosti, škare za otvaranje šupljih organa, anatomska i kirurška pinceta, pila, mesarska sjekira i različite vrste dlijeta (štemajz). Osnovno pravilo pri obdukcije je savršena čistoća. Ako se vrši obdukcija životinja koje su bolovale od opasnih zaraznih bolesti, mora se dezinficirati sva onečišćena voda za sekciju ili drugih podloga. Instrumenti se obavezno moraju oprati, dezinficirati i obrisati krpom namočenom u vazelin da ne bi korodirali. Svaka obdukcija se dijeli na vanjski i unutarnji pregled. VANJSKI PREGLED Vanjski pregled obuhvaća: identifikaciju lešine, tjelesnu građu i gojno stanje, postmortalne promjene (hlađenje lešine, slijeganje krvi, grušanje krvi, postmortalna ukočenost i raspadanje lešine). UNUTARNJI PREGLED Unutarnji pregled obuhvaća: skidanje kože od vrha brade ventralno po medijanoj liniji do sinfize zdjeličnih kostiju. Ovaj uzdužni rez kod malih životinja treba da zaobiđe pupak, kod muških spolne organe, a kod ženskih vime. Nakon ovog reza odvaja se koža postrano i prednji ekstremitetido prsnog koša. Po tome se vrši dezartikulacija stražnjih ekstremiteta u acetabulumu. Nakon pretrage kože i potkožja te limfnih čvorova pristupa se otvaranju trbušne šupljine, pregledu i potom vađenju probavnih organa u velikih životinja. U malih životinja otvara se grudna (prsna) šupljina i pregledavaju se organi. Posebno se otvara glava, leđni (kičmeni) kanal, zglobovi, zdjelica i kosti. UZIMANJE I SLANJE MATERIJALA NA HISTOLOŠKU PRETRAGU Povodi se odmah nakon razudbe, onda kada se prostim okom ne može razjasniti karakterpatološkog procesa. Materijal se šalje u plastičnim ili staklenim bočicama koje imaju čep u 5-10%-tnom formalinu ili 80-90%-tnom alkoholu. Veličina uzorka je veličine kocke šećera, kako bi se izbjegli autolitični procesi koji su mogući pri spremanju većih komada. UZIMANJE I SLANJE MATERIJALA NA BAKTERIOLOŠKU PRETRAGU Materijal se uzima sa svježeg leša i otprema se što je moguće brže u za to određeni laboratorij. Najbolje je slati cijele organe. Uzorci za bakteriološku pretragu šalju se u prethodno steriliziranim staklenim posudama bez ikakvog konzervansa i dobro zatvorene. UZIMANJE I SLANJE MATERIJALA NA PARAZITOLOŠKU PRETRAGU Na pretragu šalju se endoparaziti ili ektoparaziti,dijelovi kože, izmet, krvni razmaz i dr. Materijal se može slati u bočicama ili plastičnim vrečicama. UZIMANJE I SLANJE MATERIJALA NA TOKSIKOLOŠKU PRETRAGU Šalje se u staklenim ili plastičnim posudama ali nikako ne u limenim. Šalju se dijelovi organa kao što su želudac i crijeva. Materijal za laboratorijske pretrage najbolje je slati po dostavljaču. |
